Gorski je kotar oduvijek imao vrsne učitelje i kvalitetne škole, a početak organiziranog školstva seže u sredinu 19. st. Prije toga su imućniji roditelji djecu poučavali kod kuće, dok siromašna djeca nisu imala priliku naučiti čitati, pisati i računati. Velik je napredak u školovanju djece postignut tzv. Mažuranićevim zakonom iz 1874. godine kada je propisano da se sva djeca, uključujući i djevojčice, moraju školovati najmanje četiri godine, poslije čega su pohađala još dvije godine tzv. opetovnice. U brodmoravičkom kraju već početkom 19. st. počinje organizirano podučavanje djece. Škola je osnovana 1818. godine, a prva namjenska školska, lijepa katnica, zgrada sazidana je 1869. godine.
Drugi svjetski rat sve je promijenio. Prilikom njemačkog bombardiranja Brod Moravica 8. travnja 1944. godine, na samu Veliku subotu, do temelja je izgorjela zgrada brodmoravičke Pučke škole. Budući da je rad u zgradi bio posve onemogućen, trebalo se pobrinuti za daljnje školovanje djece. To je učinjeno zato da djeca ne bi zaostajala s gradivom, a još više zato da ih se korisno uposli, kako ne bi lutala okolicom i stradavala od eksplozivnih sredstava preostalih od ratnih djelovanja.
Za dio učenika daljnje je pohađanje nastave organizirano po privatnim kućama. Djeca iz Gornjih Kuti su do brodmoravičke škole morala pješačiti tridesetak minuta putem koji je bio dobro vidljiv iz aviona pa onda i vrlo opasan, što je bio dodatni razlog da se djecu zadrži u selu.
Međutim, Antun Burić u članku ‟Prva partizanska škola u selu Kuti na području Gorskog kotaraˮ, objavljenom 1980., daje ponešto drugačiju sliku mjesnih prilika. On, naime, piše da su Nijemci 24. listopada 1943. uhapsili brodmoravičkog učitelja Plešea zbog čega je 120 djece ostalo bez stručnog učitelja. Zbog toga su već 2. studenog 1943. Petar Žagar, predsjednik, i Matija Arbanas, potpredsjednik ‟Hrvatske čitaonice sela Kutiˮ, uz pomoć omladinke Anke Jurković, počeli u prostorijama Čitaonice okupljati i poučavati tridesetero djece iz Gornjih Kuti. Budući da su ovi učitelji završili samo pet razreda pučke škole, u nastavi su se pojavili problemi. Zato su uskoro zamijenjeni s tri mlade, obrazovanije djevojke.
Budući se rat zahuktavao, seljani su bili svjesni da je njihova Čitaonica, odnosno škola, u središtu mjesta idealna meta za avionski napad. Zato su mještani Gornjih Kuti sami izgradili školu u obližnjoj gustoj šumi Lazica, oko 700 m zapadno od sela. Bila je to drvena baraka veličine 4 x 12 m, a imala je dvije učionice veličine oko 20 m², s po dva omanja prozora, međusobno odijeljene kratkim hodnikom. Školu su gradila tri stolara: Ivan Šneperger i Andrija Brajdić iz Kuti te Antun Šneperger iz Maklena. Poseban problem bila je nabava materijala jer je, zbog rata, opskrba bila vrlo otežana. Daske i stari čavli – koje je prije upotrebe trebalo izravnati – prikupljeni su sa svih strana.
Opremanje škole također je predstavljalo problem. Nešto školskog namještaja dovezeno je iz Malih Draga i Šimatova. U konačnici je škola imala drvene klupe, zidnu ploču i jednu zemljopisnu kartu.
Radovi su provedeni u organizaciji Narodnooslobodilačkog odbora sela Kuti, budući da je selo tijekom Drugog svjetskog rata bilo na partizanskoj strani. Tako je i škola poslije Drugog svjetskog rata prozvana Partizanskom školom, iako je inicijativa i realizacija toga za selo velikog projekta potekla od naroda koji je školu zapravo očuvao do danas.
U školi su kao učiteljice radile tri djevojke iz Gornjih Kuti, koje su prethodno završile građansku školu, i to: Marija (Micika) Štajduhar, Marija (Malja) Kavran i Branka Šneperger. Škola je radila samo dvije školske godine (1943./44. i 1944./45.), a kroz nju je prošlo pedesetak učenika, većinom iz G. Kuti, ali i iz drugih obližnjih naselja. Do danas sačuvana školska dokumentacija – rukom pisani dnevnici i svjedodžbe – svjedoči o kvalitetnom radu mladih učiteljica koje su mnogo čitale i temeljito se pripremale za nastavu.
Radni uvjeti u školi nisu bili laki pa su učiteljice nastojale što više s djecom boraviti izvan barake. Za lijepog vremena učiteljica bi stajala na maloj čistini, a učenici su, s drvenim pločicama na koljenima, sjedili uokrug na mahovinom obraslom kamenju. A kad bi čule nadlijetanje aviona, učiteljice su djecu posakrivale iza prirodnih zaklona budući da nikakvog drugog skloništa nije bilo.
Nekadašnji su mi učenici pripovijedali o ‟ozbiljnostiˮ ove nastave s naglaskom na strogoću i pravednost mladih učiteljica. Prosvjetne vlasti su ih kasnije poslale na školovanje za učitelje i dvjema je to postalo trajno zanimanje. Treća je morala odustati od tečaja zbog obolijevanja od tifusa pa je svoj radni vijek provela kao poštanska službenica.
Školska je baraka, prema nacrtima Antuna Burića, ponovo izgrađena 1977. godine. Podignuta je zajedničkim naporima mještana Gornjih Kuti, a radove je vodio Franjo Grgurić. Namjeravalo se rekonstruirati i unutrašnjost barake pa u tom prostoru organizirati ‟ljetnu školuˮ za djecu ili barem jednodnevne izlete. To, međutim, nikad nije ostvareno pa je baraka dugo stajala prazna da bi pred dvadesetak godina bila ustupljena lokalnom Planinarskom društvu „Vršak“.
Danas baraka služi kao planinarsko sklonište budući da se nalazi na trasi Goranskog planinarskog puta. Pokraj nje su postavljene informativne ploče i mala priručna knjižnica (sandučić na otvorenom) za turiste kojih je, nažalost, u brodmoravičkom kraju premalo, unatoč prekrasnim turističkim sadržajima kojima ovaj kraj obiluje.
Sjećanje na tzv. Partizansku školu svjedoči nam kako su Gorani i u najtežim ratnim vremenima nastojali svojoj djeci omogućiti redovno školovanje kao zalog budućeg sretnijeg života.
