Bivši apostolski nuncij u Sudanu i Eritreji, nadbiskup Luis Miguel Muñoz Cárdaba, objašnjava za L’Osservatore Romano uzroke i implikacije tekućeg sukoba koji pustoši Sudan.
Autor: Valerio Palombaro
Nadbiskup Luis Miguel Muñoz Cárdaba dao je sljedeći intervju za L’Osservatore Romano u kojem nudi uvid u rat između regularne vojske predsjednika generala Abdela Fattaha al-Burhana i paravojnih snaga Snaga za brzu potporu (RSF) koje vodi general Mohamed Hamdan Dagalo.
Nadbiskup španjolskog porijekla predstavljao je Svetu Stolicu u Sudanu i Eritreji do 23. siječnja 2024., kada ga je papa Franjo imenovao novim apostolskim nuncijem u Mozambiku.
P: Gotovo 10 mjeseci Sudan se bori s krvavim sukobom, uzrokujući zapanjujući broj žrtava i raseljenih osoba. Koja su područja najviše uključena u neprijateljstva i postoji li zabrinutost od daljnje eskalacije ovog rata?
Nadbiskup Muñoz: Oružani sukob izazvan rivalstvom između dvojice generala, Abdela Fattaha Al-Burhana koji predvodi sudansku regularnu vojsku (SAF), i Mohameda Dagala “Hemedtija” koji predvodi paravojske Snaga za brzu podršku (RSF), bacio je Sudan u kaos s posljedicama koji će trajati mnogo godina.
Dok su borbe posebno žestoke u glavnom gradu Khartoumu i u regijama Darfura, s masakrima koji podsjećaju na užasni genocid iz godina 2003.-2005., kao iu Kordofanu i Geziri, ostatak sudanskog teritorija pod kontrolom redovne vojska uživa relativni mir.
No, rat u Sudanu tiče se cijele regije Roga Afrike, koja snosi svoje posljedice, s konkretnim rizikom upadanja u dugu humanitarnu krizu s ozbiljnim geopolitičkim posljedicama. Prije sukoba, Sudan je ugostio više od 1,1 milijun stranih izbjeglica, uključujući 800 000 Južnosudanaca i mnoge Eritrejce i Etiopljane. Sudan je stoga bio jedna od glavnih zemalja u Africi koja prima izbjeglice.
Danas je dinamika obrnuta i stoga postoji rizik da bi sudanski rat mogao zapaliti susjedne zemlje, posebno krhki Južni Sudan, ali i Čad i druge.
P: Oko 20 godina nakon zločina ranih 2000-ih, Darfur je ponovno postao poprište ozbiljnog nasilja i zločina. Kakva je situacija na tom području?
Rat je ponovno potaknuo etničke napetosti, uzrokujući sukobe između plemenskih boraca i milicija, posebno u Darfuru (koji ima populaciju od oko 6 milijuna, većinom muslimana, i teritorij nešto veći od Španjolske), opasno gurajući ovu regiju u novi plemenski građanski rat.
Trenutna situacija može se pratiti do dugotrajnog sukoba u Darfuru oko pristupa zemlji i vodi između većine crnog afričkog stanovništva, sastavljenog od sjedilačkih plemena, i manjine nomada podrijetlom s Arapskog poluotoka, koji čine većinu drugdje u Sudanu.
Aktualni rat, koji je izbio 15. travnja 2023., eskalirao je nakon što su dvije naoružane skupine u Darfuru, dotad neutralne, proglasile svoju odanost regularnoj vojsci protiv paravojnih postrojbi, optužujući ih za počinjenje zločina. Također treba napomenuti da su pripadnici RSF-a iz Darfura.
P: Čini se da su pokušaji posredovanja između zaraćenih strana bili neuspješni. Tko može provesti učinkovito posredovanje i postoje li područja na kojima treba raditi kako bi se diplomacija vratila u igru?
Do sada su svi napori i pokušaji medijacije da se nađe izlaz iz sukoba bili uzaludni. Propali su čak i pregovori između predstavnika dviju suprotstavljenih frakcija, održani nekoliko puta u saudijskom gradu Jeddah uz potporu Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država.
Dapače, niti jedan od dvojice zaraćenih generala nije poštovao primirja dogovorena za otvaranje humanitarnih koridora. Obje strane optužuju jedna drugu za opetovana kršenja prekida vatre.
Štoviše, u prosincu prošle godine Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo je okončati UNITAMS, Integriranu misiju Ujedinjenih naroda za pomoć u tranziciji u Sudanu, na čije je aktivnosti vojska uvijek gledala sa sumnjom i opstruirala ih, smatrajući ih miješanjem u sudanske unutarnje poslove. Ova smanjena međunarodna prisutnost u Sudanu mogla bi, nažalost, olakšati počinjenje novih zločina protiv civila.
P: Jesu li dvije zaraćene strane izrazile jasne ciljeve koji bi mogli biti polazište za moguća političko-diplomatska rješenja?
Sukob u Sudanu samo je nastavak nestabilne političke situacije od pada diktatora Omara al-Bashira 2019. Oružane snage i skupine nikada nisu željele prepustiti vlast civilima. Trenutno se vojska i paravojske natječu za kontrolu nad zemljom, nauštrb prijenosa vlasti na civile. Dijalog između zaraćenih strana nije lak, iako je to put kojim treba ići.
Nadalje, međunarodna zajednica trebala bi više raditi kako bi vratila mir u zemlju i vratila je na put demokracije, uz doprinos i sudjelovanje sudanskog naroda.
Put pred nama je dug dok se zemlja nastavlja raspadati, ne samo zato što vojska i paravojne formacije trenutno ne izgledaju voljni položiti oružje, već i zato što je malo vjerojatno da će prihvatiti predaju vodstva Sudana civilima putem novi proces demokratske tranzicije.
Postoji ključni element koji se ne smije zaboraviti: neće biti mira ni demokratske tranzicije ako civilno društvo, uključujući brojne mlade ljude, nije pravi protagonist — a ne vojska ili paravojske — političke promjene i izgradnje novi Sudan.
P: Sukob u Sudanu uzrokuje zapanjujući broj raseljenih osoba. Koje su najteže situacije i kako Sveta Stolica pomaže?
Uz vrlo veliki broj interno raseljenih osoba (prema procjeni UN-a na 7,5 milijuna ljudi, s više od 6 milijuna unutar zemlje i oko 1,5 milijuna u susjednim zemljama, uključujući Čad, Južni Sudan, Egipat, Etiopiju i Središnju Afriku, Republika), sukob je zakomplicirao ionako nesigurnu zdravstvenu, obrazovnu i gospodarsku situaciju u Sudanu: 65% stanovništva nema pristup zdravstvenoj skrbi; 75% bolnica u područjima zahvaćenim sukobima više ne radi; broj djece izvan škole doseže 19 milijuna; najmanje 10 400 škola zatvoreno je u područjima sukoba; a djeca izvan škole izložena su novačenju od strane naoružanih skupina i seksualnom nasilju.
Doista, prema UNICEF-u, Sudan je na rubu da postane zemlja s najgorom obrazovnom krizom na svijetu. Osim toga, Svjetska banka predviđa da će se sudansko gospodarstvo smanjiti za 12,5% 2023. jer je sukob uništio ljudski kapital i kapacitet države, zaustavio proizvodnju, oštetio industrijsku bazu i, štoviše, doveo do kolapsa gospodarske aktivnosti i erozija kapaciteta države, sa štetnim učincima na sigurnost hrane i prisilno raseljavanje.
P: Kraj tridesetogodišnjeg režima Omara Al-Bashira 2019. potaknuo je nade u pozitivnu “revoluciju” za zemlju. Što nije uspjelo u ovoj “revoluciji” i koje su stvarne težnje sudanskog naroda?
Stigao sam u Khartoum 2020. u vrijeme optimizma i nade za budućnost Sudana, zahvaljujući procesu demokratske tranzicije koji je započeo u ljeto 2019. nakon građanske revolucije i pada al-Bashirovog islamističkog vojnog režima, koji je vladao zemlja sa željeznom šakom 30 godina.
Od početka sam bio zapanjen različitim percepcijama koje su zapadni veleposlanici i sudanski biskupi imali o ovom procesu političke tranzicije. I dok prvi nisu skrivali veliko oduševljenje, čak su izjavili da će Sudan postati primjer demokratske otvorenosti za cijeli Rog Afrike, drugi su bili puno skeptičniji prema budućnosti zemlje, prisjećajući se novije sudanske povijesti, obilježene brojnim državnim udarima i diktatorskim vlade. Nažalost, vrijeme je u potpunosti potvrdilo prosudbu mjesnih biskupa.
U listopadu 2021. isti generali, al-Burhan i “Hemedti”, koji se sada međusobno bore, izveli su državni udar, svrgnuvši civilnu vladu premijera Abdalle Hamdoka i otvorivši višemjesečnu političku, društvenu i institucionalnu krizu. Sve preostale nade potom je pomeo sukob koji je izbio 15. travnja 2023.
Da bismo razumjeli duboke razloge koji stoje iza krvavog rata koji trenutačno kvari Sudan, također se mora uzeti u obzir nekoliko uzroka: nepraktična prisutnost dviju različitih oružanih snaga (SAF i RSF) u istoj zemlji, čiji su se čelnici ponašali kao “dva pijetla u istom kokošinjcu” ; kontrola prirodnih resursa, posebno rudnika zlata u Darfuru; al-Burhanova bliskost s raznim višim članovima službeno raspuštene islamističke stranke, Stranke nacionalnog kongresa, na vlasti tijekom režima svrgnutog al-Bashira, što se nije moglo svidjeti “Hemedtiju”, kojeg su sami islamisti smatrali izdajnikom; i konačno, različita međunarodna podrška na koju se oslanjaju dva suparnika.
Iako je još uvijek nejasno koji je konkretni incident izazvao vatru između dviju suparničkih oružanih snaga, ono što je jasno jest odlučujuća uloga islamističke manjine u izbijanju rata.
Težnje sudanskog naroda, posebice mnogih mladih ljudi, iste su koje su nadahnule građansku revoluciju prije četiri godine: napredak, demokracija, više slobode i pravde te aktivna uloga civila u političkom i gospodarskom životu. Ovdje bismo trebali početi ispočetka.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje