“Majka Terezija: Dođi, budi moje svjetlo” (Doubleday) zbirka je korespondencije svete Terezije tijekom 66 godina, svezak je uredio otac Brian Kolodiejchuk, svećenik Misionarki ljubavi i postulator kauze njezine kanonizacije.
Nakon što je objavljen, članak u časopisu Time, “Kriza vjere Majke Tereze,” usredotočio se na zapanjujuće otkriće u Terezijinim pismima: Unatoč doživotnom radu za Boga, godinama se borila s osjećajem da ju je On napustio.
Neke je ova vijest uznemirila. Ali nisu trebali biti. Iako su neki izvještaji inzistirali na tome da je Teresa doživjela doživotnu “krizu uvjerenja” – a neki komentatori čak sugeriraju da je bila skroviti ateist – ovi su pisci pobrkali dvije vrlo različite stvari: vjeru u Boga i osjećaj da je On blizu.
Da, izvadci iz korespondencije upućuju na to da je Terezija u dva navrata sumnjala, ili bila u iskušenju da sumnja, da Bog postoji. Ipak, ostatak korespondencije sugerira da takve sumnje nisu potrajale. Ono što je ostalo toliko godina bio je Terezin osjećaj da ju je Bog napustio.
Govorila je o “tišini”, “praznini”, “usamljenosti”. To je vrlo različito od toga da kaže da je zaključila da Bog ne postoji i onda ostala u tom uvjerenju cijeli život. Zapravo, unatoč svojim osjećajima, Terezija je nastavila upućivati svoje molitve Bogu za kojeg je vjerovala da je tu, iako je osjećala da je daleko.
Istina je da Terezija stoji u dobrom društvu među svecima sa sličnim borbama, pa čak i sa samim Isusom koji je s križa zavapio: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Taj bi nam vapaj mogao pomoći da razumijemo Terezinu trajnu muku.
Uostalom, rano je napisala da želi podijeliti Kristovu muku: “Želim … piti SAMO iz Njegovog kaleža boli.” Nije li možda najdublji talog Njegovog “kaleža” bio to što mu se, dok je visio umirući u agoniji, činilo da je Bog potpuno odsutan? Terezijin osjećaj božanske napuštenosti možda je bio teška milost kao odgovor na tu molitvu.
Njezina spremnost da se tako dugo bori na ovaj način zapravo je još jedan pokazatelj njezine herojske svetosti.
Tko bi od nas mogao živjeti pola stoljeća među najočajnijim ljudima na zemlji, a da se često ne pita: “Gdje je Bog u svemu tome?” Ipak, nikada nije očajavala, nikada nije dopustila da je njezini osjećaji paraliziraju, nastavljajući svoju požrtvovnu brigu za siromahe.
Bio je to moćan, uporan čin volje koja se prepustila Bogu, čak i kad se činilo da ju je On prepustio.
