Deklaracija Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans, koja otvara mogućnost za blagoslov parova u „neregularnim situacijama“, pokazuje da naši suvremenici u sekulariziranom društvu još uvijek osjećaju potrebu za „posvećivanjem“ važnih životnih trenutaka, piše Isabelle de Gaulmyn, glavna urednica u francuskom katoličkom dnevniku La Croix.
To je u najmanju ruku paradoksalno. Jer Crkva je diskreditirana, u krizi. Ali od Crkve se sve više traži blagoslov. Znakovito je vidjeti da je javnost – ne samo katolička – s odobravanjem primila vatikanski tekst koji dopušta blagoslov “neregularnih” zajednica, osobito homoseksualnih ili pak rastavljenih parova. Ponad složenog teološkog i liturgijskog aspekta, ovaj tekst odgovara i na dublja očekivanja šire javnosti: antropološku potrebu da se važan trenutak obilježi, da se drugost izrekne pozivanjem na transcendenciju, na priznanje koje ih nadilazi, a koje vjernici i teolozi zovu Bog.
Crkva nije samo institucija sa svojom organizacijom, a time i sa svojim nedostatcima, U očima naših suvremenika Crkva je tu i radi ovoga: ona pruža oblik jamstva za važne životne trenutke. To je još očitije u sekulariziranom društvu u kojem je Bog gotovo odsutan ili pak vrlo dalek. Dokaz tomu je izuzetno kreativno osmišljavanje najrazličitijih vrsta obreda za vjenčanje koji, uzimajući u obzir najrazličitije prohtjeve, želje i vjerske situacije, drže do « svetog » prostora: obred pod drvetom, gesta prisutnih prijatelja koji blagoslivljaju zajedništvo, šator pretvoren u prijenosni religijski prostor…
Kad se sve mijenja, uz nestalne obiteljske strukture i strah od ne baš tako vedre sutrašnjice s klimatskom krizom, treba li se čuditi da toliki ljudi traže opipljive znakove transcendencije koja ih neće napustiti ? Neku vrstu hridine na koju se može osloniti. Papa Franjo, koji dolazi iz Latinske Amerike, uvidio je da ova potraga za Božjom blizinom povezuje društva u kojima je pučka pobožnost vrlo jaka, kao u njegovoj zemlji, s onima iz kojih se Bog potiho udaljio, kao kod nas. Mi zapravo živimo u neopoganskim društvima u kojima religijska praksa ne iscrpljuje sve oblike duhovnosti.
Vidi se do čega je Papi stalo: da Crkva i tamo bude prisutna. Inače na to mjesto dolaze drugi. Potraga za “sakralizirajućim” alteritetom može vrlo brzo pasti u idolopoklonstvo. Tako blagoslov postaje paravan iza kojeg se traži “osiguranje od svih rizika”, Boga se instrumentalizira traženjem “usluge” ili se vlastita sloboda stavlja u ruke nekog gurua. Crkva ozbiljno shvaća potrebu za blagoslovom upravo zato da se izbjegnu ovakve konfuzije, zato što uviđa da se i ovdje radi o pitanju spasenja.
Dovoljno je otvoriti Bibliju. Božji blagoslov je znak Saveza, bilo da je riječ o Abrahamu, Mojsiju ili drugim osobama iz Svete Knjige. Savez Boga koji dolazi u susret ljudima, oživljava ih, “podiže iz smrti”. Naime, Krist u Evanđelju ne pristupa ljudima (Zakeju, Mariji Magdaleni itd.) sa stajališta grijeha, nego sa stajališta poziva svake osobe na spasenje, a stoga i na Božji blagoslov. Susret s Kanaankom, ne-Židovkom, koja uporno inzistira da se Isus obrati njoj i njezinoj bolesnoj kćeri, pokazuje da ovo inzistiranje označava prekid s običajima, s ohološću ili još gore, sa šutnjom etabliranih religija . Spasenje je doneseno svima, uključujući strance i “pogane”, stoga im Crkva ne smije okrenuti leđa i nastaviti sama svojim putem. Ovim tekstom Franjo nas podsjeća da u našim postmodernim društvima ova “pučka pobožnost”, ova potreba za Božjom blizinom ima prevagu nad liturgijom, u tom smislu što predstavlja ulazna vrata.
