Apostoli u oluji
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Apostoli u oluji

Današnje evanđelje nam govori da je Isus pustio apostole da se više sati bore u jakoj oluji prije nego što je otišao k njima. Zašto je čekao tako dugo?

Evanđelje (Pročitaj Mt 14,22-33)

Nakon čudesnog hranjenja pet tisuća (Evanđelje prošle nedjelje), Isus je poslao i svoje učenike i veliko mnoštvo. Učenici su se čamcem uputili na drugu stranu jezera; Isus bi im se tamo na kraju pridružio. U međuvremenu, On se “sam popeo na goru moliti”. Kad god vidimo Isusa kako se na ovaj način povlači u samoću radi molitve, to nas podsjeća da je On ovdje bio stranac. Njegov izvorni i trajni život je na nebu, u zajedništvu sa svojim Ocem. Kao i On, i mi smo ovdje stranci. Poput njega, i mi trebamo vrijeme samoće s našim Ocem.

U međuvremenu, apostoli nailaze na strašnu oluju na moru. Grčka riječ koja opisuje ovu oluju, a koja se na engleski prevodi kao “bacana valovima”, doslovno znači “uznemiravana, mučena”. Čak i za iskusne ribiče ovo je bila prava oluja. Isus im odlazi u “četvrtu noćnu stražu”, odnosno između 3:00 i 6:00 ujutro. Apostoli su se vrlo vjerojatno borili s ovom olujom većinu noći. Zašto je Isus toliko dugo čekao da ode k njima? Je li bio toliko zadubljen u molitvu da nije bio svjestan njihove nevolje? Kako se epizoda odvija, sve više osjećamo da postoji nešto što je Isus želio istaknuti, lekcija koju je želio naučiti svoje prijatelje. Ako je tako, ovo nas podsjeća na Isusovo namjerno odgađanje odlaska svom umirućem prijatelju, Lazaru. U tom slučaju, Isus je odabrao podizanje čovjeka od mrtvih kao snažnije svjedočanstvo za sebe nego što bi bila jednostavna izliječena bolest. Je li ista dinamika bila na djelu i ovdje?

Ironično, kada Isus pristupi učenicima koji “hodaju po moru”, oni su prestravljeni, a ne olakšani. Oni Ga ne prepoznaju. Oni misle da je On “duh”. Zašto su imali takvu reakciju? Zasigurno nisu očekivali da će vidjeti Isusa (ili bilo koje ljudsko biće) kako hoda po vodi. Toliko su se dugo borili protiv ove zastrašujuće oluje da su, u svojoj iscrpljenosti, imali samo strah i jezu od te pojave. Ako su uopće mislili na Isusa, možda su se pitali hoće li ih On čekati s druge strane, ako uspjeli su tamo. Možda su bili razočarani što On nije putovao s njima u čamcu. Tada je, kao što je već jednom učinio (vidi Mt 8,23-27), mogao zapovijedi smiriti more. Ovdje u oluji, gdje se činilo da more dobiva svoju bitku protiv njih, prizor čovjeka koji hoda po vodi bio im je previše čudan i zlokoban. Oni su, doslovno, “vrištali” od straha. Nisu osjećali Isusovu blizinu; naprotiv, osjećali su se potpuno napuštenima.

Kako je njihov strah dosegao vrhunac, Isus im “odmah” govori: “Ohrabrite se, ja sam; ne boj se.” Zvuk Isusova glasa uvjerava ih da to nije duh. Bez obzira na to što su im oči rekle ili što im je mašta dočarala, Riječ koju je Isus izgovorio bila je ta koja je smirila njihove strahove. Prevedeno doslovno, Isus kaže: “Ohrabri se; Ja sam.” Za ove židovske apostole, ova samoidentifikacija imala je ogroman značaj. Bog je preko proroka Izaije jednom rekao o sebi: “‘Ja sam GOSPODIN, vaš Svetac, Stvoritelj Izraela, vaš kralj.’ Ovako govori Jahve, koji pravi put u moru, stazu u silnim vodama” (Iz 43,15-16). Božje zavjetno ime u Izraelu bilo je “Ja sam”.

Mogli bismo se zapitati zašto Isus nije smirio more u ovom trenutku, kao što je učinio prije u sličnoj situaciji. Ondje je bio u čamcu, spavao, kad su ga prestrašeni apostoli probudili da ih spasi. Utišao je vodu zapovijedi, a apostoli su se čudili pitajući: “Tko je ovo?” Zašto je Isus ovaj put dopustio da olujne vode nastave bjesnjeti? Predivni komentator Svetog pisma, Erasmo Leiva-Merikakis, ima briljantan komentar o ovome:

“Ključno je da [the disciples] sada izvući povjerenje i snagu iz samog mjesta… koje im je maloprije bilo izvor najvećeg straha. Jer ovo je glavna značajka vazmenog otajstva, da iz mjesta smrti treba izvirati novi život…[Jesus] dolazi ih utješiti iz srca oluje, gdje je On sam bio glavni uzrok njihove agonije. U obrascu koji bi se ponovio na Kalvariji, oni ne žele tražiti svog Gospodina na mjestu straha. Dakle, Isus mora razbiti podmorsko čudovište straha iznutra, jednom zauvijek.” (Vatra milosrđa, Srce riječiII, str. 377)

Kada ovo shvatimo, razumijemo i sljedeći dio priče. Petar čezne pridružiti se Isusu na vodi. Je li to bilo iz ljubavi prema Njemu ili iz znatiželje o spektakularnom fenomenu? Kad Petar ode na vodu, očekuje li da će Isus tada utišati oluju? Kad se vjetar i valovi nastave, Peter gubi fokus. Oni mu postaju stvarniji od Isusa. Osjećajući kako počinje tonuti, poviče: “Gospodine, spasi me!” Mora da je bio fizički vrlo blizu Isusu – samo jedan dohvat ruke – ali ga je savladao strah od oluje. Njegovo spuštanje u mračni, vodeni ponor (ono što Leiva-Merikakis naziva “užasnom težinom straha”) vraća Peteru viziju. On zna da je slab čovjek, nedorastao oluji. Njegova jedina nada je Isus. Bio je dovoljan samo jedan vapaj za pomoć. Isusova snažna ruka ga hvata i spašava. S njim dolazi prodorno pitanje: “Zašto ste sumnjali?”

Kad su Isus i Petar ušli u čamac, oluja je prestala. Nema zapovijedi, nema čuda. Oluja je poslužila svrsi. Kakav je učinak sve to imalo na apostole? “Oni koji bijahu u lađi pokloniše mu se govoreći: ‘Uistinu, ti si Sin Božji’.” Više se ne pitaju tko je On. Isus im je dao izvanredno svjedočanstvo za sebe. Osim toga, naučio ih je važnu lekciju o njima samima. Ovi ljudi su bili predodređeni činiti “još veća djela” od Isusa (vidi Ivan 14:12), ali Petrovo iskustvo na vodi pokazalo im je da neće moći ništa učiniti bez Mu. Naposljetku, Isus je poučio apostole da se ne boje oluje, čak ni kada odmah ne smiri njezinu turbulenciju. Iznenadio ih je pojavivši se usred njega; Može nas i tako iznenaditi.

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da se sjetim da u srcu oluja koje doživljavam moram tražiti Tebe.

Prvo čitanje (Pročitajte 1. Kraljevima 19,9, 11-13)

Ovi stihovi opisuju scenu u izraelskoj povijesti koja je uslijedila nakon značajnog sukoba između Baalovih lažnih proroka i Božjeg proroka Ilije na planini Karmel. Narod Izraela bezobzirno se predao idolopokloničkom štovanju Baala. Bog je rekao Iliji da sazove sav narod, zajedno s lažnim prorocima, kako bi jednom zauvijek dokazali da nema boga na nebu osim GOSPODA. Ilija je zazvao vatru s neba u snažnoj demonstraciji Božje prisutnosti; svi su lažni proroci ubijeni. Kad je kraljica Izraela, Izebela, štovateljica Baala, čula za to, pozvala je na Ilijinu smrt. Morao je pobjeći da spasi svoj život na Božju planinu, Horeb. Nije baš tako mislio da će ispasti pobjeda na planini Karmel!

Ilija je htio razgovarati s GOSPODINOM, a GOSPODIN mu je pristao i rekao mu: “Izađi van i stani na brdo pred GOSPODINOM; Jahve će proći.” Ovo podsjeća na vrijeme kada je Mojsije želio vidjeti više od Božje slave na ovoj istoj gori stotinama godina ranije, i “Jahve je prošao” (vidi Izl 34:6). To također nagovještava mnogo puta u Evanđeljima kako je Isus opisan kao “prolaznik” (vidi Mk 6,48; Mt 20,30; Lk 18,37), pružajući svjedočanstvo o Njegovom božanstvu. Kad je Ilija zauzeo svoje mjesto, bilo je mnogo vatrometa dok je GOSPODIN prolazio (vjetar, potres, vatra), ali GOSPODIN nije govorio iz toga. Ovo je u suprotnosti s vremenom kada je GOSPODIN pozvao Mojsija i sav svoj narod da se sastanu s njim na Horebu (koji se također naziva Sinaj) nakon što ih je izbavio iz egipatskog ropstva. „I planina Sinaj bijaše obavijena dimom, jer se Jahve spusti na nju u ognju; i… sva se gora jako zatrese… Mojsije progovori, a Bog mu odgovori grmljavinom” (Izl 19,18-19).

Možda je to ono što je Ilija očekivao; umjesto toga, GOSPODIN je progovorio “tišanim šaputanjem”. Ova scena je bogata proročkim značenjem, kao što dobro znamo. Na kraju, GOSPODIN će izgovoriti svoju Riječ u ljudskom tijelu, čak i tihim, bespomoćnim zvukom Dojenčeta u jaslama. Naše čitanje Evanđelja pomaže nam uvidjeti da elementi prirode, sa svom svojom velikom snagom i moći da nas zastraše, nisu dorasli Gospodaru svega stvorenoga. Isus je Božji tihi, tihi Glas. Bio je to zvuk Isusova glasa nad bijesom oluje koji je tješio apostole: “Ohrabrite se; to sam ja. Ne bojte se.”

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da slušam Tvoj glas kada strah ispuni moje uši mojim vlastitim.

Psalam (Pročitaj Ps 85,9-14)

Psalmist pripovijeda o milosrđu koje je GOSPODIN izbavio od smrti: “Uistinu, blizu je spasenje vjernima.” On predviđa dan kada će onima koji se uzdaju u GOSPODA njihove korake voditi njegova ruka puna ljubavi. U to vrijeme, “Pravda će hoditi pred njim i pripraviti put njegovim koracima.” Da je Petar zadržao pogled na Isusu, ovu bi istinu doživio doslovno. Umjesto toga, morao je vikati u pomoć. Svi koji su spašeni od smrti, protiv svih izgleda (to bi bilo nas), može ponoviti psalmistov refren: Gospodine, daj nam da vidimo tvoju dobrotu i daj nam svoje spasenje.

Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga lekcijska čitanja. Pročitajte ga ponovno kako biste ga uz molitvu učinili svojim.

Drugo čitanje (Pročitaj Rim 9,1-5)

Ovdje sveti Pavao izražava svoju veliku agoniju zbog odbijanja Isusa kao izraelskog Mesije od strane većine njegovih suvremenika u Judeji. Kaže, kao naglasak, da bi on sam bio voljan biti odsječen od Krista ako bi to moglo promijeniti njegovu rodbinu. U ovome on slijedi primjer Mojsija, koji je također bio voljan biti “izbrisan” (vidi Izl 32,32) zbog otpada Božjeg naroda u pustinji. Ono što svetom Pavlu čini tako gorkim izraelsko odbacivanje Isusa je to što ih je cijela njihova povijest, kao Božji izabrani narod, pripremala da prime, a ne da odbace Isusa. Čak iu našoj raspravi o današnjim čitanjima, možemo vidjeti koliko je temeljito Isus živio svoj život ispunjavajući Sveto pismo Starog saveza. Židovi su uvijek iznova slušali ovo Sveto pismo u svojim službama u sinagogama i hramskim liturgijama. Posebno su psalmi bili stalni dio njihovog života Židova, jer su bili molitve Božjeg naroda.

Na primjer, moramo se zapitati je li Petru, dok je počeo tonuti u valove, kroz glavu prolazio ovaj psalam: “Spasi me, Bože! Jer voda mi je došla do vrata. Tonem u duboko blato, gdje nema uporišta; Ušao sam u duboke vode, a poplava me preplavila. Umorna sam od svog plača; grlo mi je sasušeno. Oči mi se gase od iščekivanja Boga svojega” (Ps 69,1-3).

Bog se pojavio u Egiptu da spasi svoj narod od ropstva; Pojavio se u jaslama da spasi svoj narod od grijeha i smrti; Pojavio se na vodama oluje kako bi spasio Petra. Kako je sveti Pavao čeznuo da njegovi rođaci prihvate Krista, “Mesiju. Bog koji je nad svim blagoslovljen zauvijek. Amen.”

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, ojačaj nas u Crkvi, narodu Tvome savezu danas, da ne budemo ravnodušni prema Tebi samozadovoljstvom i ispraznim obredom. Pomozi nam da Te vidimo jer se stalno pojavljuješ u središtu svega što radimo.


Slika: Rembrandt, Smirivanje oluje

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Kada je počelo euharistijsko klanjanje u Crkvi?

Katoličke vijesti

Vrijednost običnog vremena

Katoličke vijesti

O papinoj nepogrešivosti: od dijaloga do doktrine

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti