Neobične stvari koje radim na misi — a vi?
Kršćanski život

Neobične stvari koje radim na misi — a vi?

“Ne zadržavajte ništa od sebe za sebe, da vas potpuno primi onaj koji vam se posve preda!” —Sv. Franje Asiškog

Na dnevnoj misi drugi dan, Vidio sam tipa s rukama ispruženim duž naslona svoje klupe — srodna duša! To je ono što radim cijelo vrijeme i uvijek sam mislio da sam pomalo čudan za to. Kako je lijepo znati da ipak nisam takav čudak — barem u tom pogledu. I to me potaknulo na razmišljanje o drugim dijelovima mog katoličkog života koji izgledaju pomalo, da tako kažemo, jedinstveni.

Ograničavajući se samo na one neobičnosti koje se prikazuju na misi, evo trija koji se ističe za usporedbu i kontrast s vašim osebujnostima u klupi.

1. Dvostruki vodoravni znak križa. Počinjem s onim što bi moglo biti najčudnije od ta tri, i, iskreno, nije mi ni sasvim jasno kako sam ovo izabrao. Kad činim znak križa — i to samo kad sam na misi — ponovit ću pokret rame uz rame (slijeva nadesno, dva puta) dok govorim „… i Duha Svetoga. Amen.” Kad sam bio novi katolik u Chicagu, moja je župa bila vrlo heterogena u smislu etničkog nasljeđa – puno Hispanoamerikanaca iz svih krajeva, zajedno s Korejcima, Vijetnamcima, Eritrejcima i svim vrstama Angloamerikanaca. Kao intelektualni obraćenik, pročitao sam svoj put u Crkvu, ali sam morao naučiti kako živjeti kao katolik kao što to djeca čine: gledajući, slušajući i oponašajući. Netko, ili neka skupina nekoga, mora da je rutinski radio dvostruku horizontalnu gestu jer sam to sam počeo raditi, i to radim desetljećima. Kad bih to morao opravdati, rekao bih da, s obzirom na vrijeme, možda predstavlja dvostruko izlijevanje Duha Svetoga – ili barem molbu za to dvostruko izlijevanje. Zašto ne? Tko ne bi mogao upotrijebiti više Duha Svetoga ovih dana?

2. Poljubac palca. Ovaj je također povezan sa znakom križa, ali, za razliku od dvostrukog rame uz rame, on se danas redovito izvodi, osobito među hispanoameričkim katolicima. Nakon što se prekrižim s prva tri prsta desne ruke, stisnut ću šaku u šaku s palcem oslonjenim na presavijeni kažiprst i okomito na njega. Zatim ću podići ruku do usta i vrlo namjerno maziti palac. Ovaj pokret ima pristojan pedigre, pa čak i a općeprihvaćeno tumačenje: Držanje palca uz prvu znamenku pod pravim kutom stvara minijaturni križ, pa je prirodno, nakon što sam se blagoslovio gestom u obliku križa, dalje častiti paralelnu sliku u obliku križa koju sam stvorio u svojoj ruci — još jedan podsjetnik, posebno na misi , da se cijela katolička stvar, sva, svodi na “Isusa Krista, i to raspetog” (1. Korinćanima 2,2).

3. Lukovi za vrijeme uzdizanja. Evo jednog koji se stvarno kosi s popularnim liturgijskim zrnom, ako su moja zapažanja ikakav pokazatelj. Podizanje hostije i kaleža neposredno nakon posvete općenito je popraćeno zvonjavom zvona, a zatim kratkom tišinom. Uobičajena je praksa, ionako u ovim krajevima, da vjernici gledaju i štuju našeg euharistijskog Gospodina. Zatim, nakon uzdizanja, nakon što su posvećeni elementi odloženi na korporal, vjernici koji kleče saginju glave u znak poštovanja dok svećenik kleči iza oltara.

Mi? Činim upravo suprotno, klanjam se u bogoslužju tijekom uzdizanja, predajem srce, a kad zvona prestanu zvoniti, podižem glavu da svjedočim svećenikovom činu poštovanja. Očigledno, moja rutina ima drevnije provenijencije, iako je nitko drugi nego papa sv. Pio X. poticao trenutnu, poznatiju praksu o univerzalnoj crkvi. Prihvatljivo je ili jedno (ili nijedno – Crkva zahtijeva naklon u tom trenutku samo od vjernika koji moraju stajati[[GIRM 43]), ali starija praksa jednostavno mi ima više smisla: Svećenik drži Boga; Već sam na koljenima; moj luk je dodatni ljudski znak podložnosti božanskom.

Postoji još jedno moje crkveno ponašanje vrijedno komentara, ali to je zasebna klasa: triput udariti po grudima tijekom Agnus Dei — konkretno na “oduzeti grijesi svijeta.” To je nešto, poput ostalih gore nabrojanih, što sam pokupio od starijih katolika, osobito u svakodnevnoj misi, i, kao i klanjanje tijekom povišenja, koliko razumijem, udaranje u prsa je bilo po svim rubrikama nekada — u Agnus Dei kao iu Confiteoru i drugdje. Liturgija Novus Ordo iz 1969. zadržala je jedan udarac u prsa samo u pokorničkom obredu, ali se s vremenom uglavnom više ne koristi. Kao obraćenik viđao sam samo starosjedioce kako to drže, posebno za vrijeme molitve Jaganjče Božji.

I sada, naravno, s usvajanjem 2011 revidirani prijevod Mise, udaranje po prsima se vidno vratilo, iako je rezervirano u rubrikama za verziju “Ispovijedam se” Pokorničkog čina (“mojom krivnjom, mojom krivnjom, mojom najtežom krivnjom”). Zadovoljno odletim u dogovoreno vrijeme, ali onda nastavim i ponovim radnju tijekom Agnus Dei. Krajičkom oka vidim da i drugi rade isto.

Uredu je? Možda to nije tehnički propisano, a svakako bi trebala postojati ograničenja u količini prirasta i varijacija koje uvodimo u naše zajedničko liturgijsko sudjelovanje. Opća uputa o Rimskom misalu izjavljuje da se vjernici “trebaju kloniti svake pojave individualizma ili podjela. … To je jedinstvo lijepo vidljivo iz gesta i držanja koje vjernici zajednički promatraju” (95-96 (prikaz, ostalo).).

S druge strane, imperativ je da cijeli sebe unesemo na misu, a to znači ostaviti prostora za lokalne običaje i osobne izraze pobožnosti koji nisu u suprotnosti s rubrikama ili duhom liturgije. “Osobno ne vidim nikakve pastoralne koristi”, piše Otac Edward McNamara, “pokušavajući nametnuti krutu uniformnost u područjima gdje Crkva nije propisala.” Doista, kardinal Joseph Ratzinger — naš budući papa Benedikt XVI. — čak je izričito branio Agnus Dei udaranje po prsima kako bi se “podsjetili … da su naše nepravde na njegovim ramenima, da smo ‘njegovim ranama izliječeni’.”

U svom apostolskom pismu, Desiderio Desideravi, Papa Franjo piše da je “obred sam po sebi norma, a norma nikada nije sama sebi svrha, nego je uvijek u službi više stvarnosti koju treba štititi” (48). Ova zaštita zahtijeva određeni stupanj usklađenosti kako bi se izbjeglo ono što Sveti Otac naziva “maštovitom – ponekad divljom – kreativnošću”, ali ta usklađenost ne bi trebala rezultirati “rubričkim mehanizmom”.

Postoji “dinamizam koji se razvija kroz liturgiju”, nastavlja papa Franjo, u kojoj je “vazmeno otajstvo uprisutnjeno tako da ga krštenici, svojim sudjelovanjem, mogu iskusiti u vlastitom životu” (49). Duh Sveti informira, vodi i doslovno nadahnjuje taj dinamizam, ali naša pažljiva, namjerna, čak gorljiva suradnja širi taj dinamizam u bezbroj smjerova i načina – uključujući, unutar razuma, naše vlastite posebne, čak idiosinkratične prakse.

Pa, što je s tobom? Neka vaša redovita praksa koja nije navedena u misalu? Razmislite o tome da provedete neko vrijeme razmišljajući o tome zašto ste ih usvojili i nastavili te kako se povezuju sa službenom liturgijom Crkve. Zatim nastavite — i budite sigurni da se smiješite onima oko sebe kada vidite njihove vlastite hirove.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

5. svijetlo otajstvo: Ustanova svete Euharistije

Katoličke vijesti

Pečenje za Kraljevstvo: Intervju s Johnom Gassnerom

Katoličke vijesti

Nadbiskup Milana sudjelovat će na ‘povijesnom’ seminaru iza zatvorenih vrata s talijanskim slobodnim zidarima

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti