Homer protiv Vergilija
Kršćanski život

Homer protiv Vergilija

Homerovi epovi govore nam manje o epohi u kojoj su napisani od Vergilijevih, čije je djelo u velikoj mjeri proizvod vlastitog vremena.

Što nam veliki književni epovi govore o epohama u kojima su nastali? I, još važnije, što nam ti epovi i epohe govore o našoj vlastitoj epohi? U kojoj su mjeri književni epovi djeca vlastitog vremena, izrazi vlastitog posebnog zeitgeista, a u kojoj su mjeri izrazi vječnih istina koje nadilaze modne hirove, modu i druge vremenske efemere? Razmatranje Homerovih i Vergilijevih epova omogućit će nam da razumijemo ova pitanja i krenemo prema odgovorima na njih.

Kao što nam Homer govori u prvim redovima Ilijada, njegova tema su Ahilejev ponos i gnjev te destruktivne i razorne posljedice takvog ponosnog gnjeva. Drugim riječima, na najosnovnijoj razini, ponos prethodi padu. Ipak, Homer ide mnogo dublje od ovoga. On ilustrira kako ponos uništava i pustoši živote nevinih. Nije samo grešnik taj koji trpi posljedice grijeha, on također nanosi patnju drugima svakim oholim činom. Oholost ne prethodi samo padu; uzima nevine žrtve. A Homer ide još dublje. Kaže nam na samom početku Ilijada, odmah nakon što nas obavještava da je njegova tema Ahilejev ponos i njegove razorne posljedice, da je Zeusova volja ispunjena. Drugim riječima, ruka providnosti u konačnici pobjeđuje oholost u načinu na koji Bog kažnjava grešnika posljedicama njegova grijeha. Ali što da radimo s nevinim žrtvama? Je li Božja volja da oni trpe posljedice grijeha drugih?

Ovim se pitanjima bavi drugi Homerov ep, Odiseja. Na početku ovog epa, Zeus navodi da ljudi uvijek krive bogove za patnju u svojim životima, dok je patnja uzrokovana vlastitom nepromišljenošću, s izuzetkom one patnje koja je “dana”. Drugim riječima, patnja može biti uzrokovana grijehom ili može biti dar. Ostatak od Odiseja igranje je Homerovog izlaganja misterija patnje ili onoga što je CS Lewis nazvao “problemom boli”. Odisej i njegovi ljudi jako pate zbog posljedica vlastite nesmotrenosti, ali u Odisejevu slučaju on uči da je patnja dar koji se mora prihvatiti i čak prigrliti kao sredstvo rasta u mudrosti i poniznosti.

Vergilijev ep, Eneidanapisana je 20 do 30 godina prije rođenja Krista i oko 800 godina nakon što je Homer napisao Ilijada i Odiseja. Za razliku od Homerovih djela, koja se bave vječnim istinama koje nadilaze hirove i modne trendove doba u kojem su napisana, Vergilije je očito izvršavao naloge svojih političkih gospodara, posebno rimskog cara, Cezara Augusta. Eneida je domoljubna pjesma koja veliča slavu carskog Rima. Ona je, dakle, dijete epohe u kojoj je napisana u mjeri koja je mnogo manje slučaj s homerskim epovima. U vrijeme Vergilijeve smrti bila je nedovršena i njegova je posljednja želja bila da se pjesma uništi. Čini se, dakle, da je Vergilije time bio nezadovoljan.

Zašto je to bilo?

Naravno, teško je znati odgovor na ovo zagonetno pitanje. Jedan mogući odgovor je da je Vergiliju bilo neugodno služiti kao de facto pjesnik laureat carskog Rima. Možda je osjećao da izdaje svoju muzu pisanjem patriotskog djela, vjerojatno po Cezarovom nalogu, koje je veličalo Rim kao dominantnu imperijalnu silu u svijetu.

Iako ne možemo znati razloge Vergilijeve očite nesklonosti vlastitom epu, možemo barem biti sretni što njegova posljednja želja nije ispunjena. Za očuvanje možemo zahvaliti samom Cezaru Eneida za potomstvo, budući da je on bio taj koji je zabranio njegovo uništenje i naredio njegovo objavljivanje. Time nam je podario plodove Vergilijeva genija. Bez njegove pravovremene intervencije, bili bismo lišeni Vergilijevog prikaza tragične strasti Eneje i Didone, “zatočenika požude” koji su napustili svoje odgovornosti da bi se prepustili erotskom samozadovoljavanju. Također bismo bili lišeni vizije zagrobnog života, u kojoj Vergilije dodaje meso, ili barem nijanse boje, Homerovim teološkim razmišljanjima o sudu mrtvima. Takva bi razmišljanja nadahnula Danteov vlastiti ep, Božanstvena komedijabez koje bismo svi bili utoliko siromašniji.

Vraćajući se našim izvornim pitanjima, možemo zaključiti da nam Homerovi epovi govore manje o epohi u kojoj su napisani nego Vergilijevi, od kojih je potonji u velikoj mjeri proizvod vlastitog vremena. Utoliko, utoliko što su Homerova djela manje djeca vlastitog vremena, i utoliko što nadilaze izraz bilo kojeg posebnog duha vremena, sijajući vječne istine, primamljivo je prosuditi Homera kao Vergilijevog superiornog. No budući da sva tri epa nisu za jedno doba nego za sva vremena, bio bi nepromišljen sudac koji bi podlegao iskušenju da sudi. Budući da ovaj autor nije dovoljno glup da žuri tamo gdje se mudriji suci boje zagaziti, on će jednostavno priznati iskušenje, a da mu ne podlegne.

Prijavite se za tečaj Josepha Pearcea o klasičnom epu i tragediji ove jeseni: https://rosary.college/applicant-registration/

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Peto žalosno otajstvo: Raspeće našega Gospodina

Katoličke vijesti

Najava: Budi i ti dio duhovnih izazova!

Katoličke vijesti

Obično vrijeme 24 – stvari koje idu zajedno

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti