Stoljećima su filozofi pokušavali definirati što je sreća. Stari Grci su artikulirali ovu težnju kroz pojam ‘eudaimonia’.
Filozofi su stoljećima pokušavali definirati pojam sreće. Stari Grci su ovu težnju artikulirali kroz pojam eudaimonija. Riječ je, kao što je često slučaj s grčkim, složenica. Potječe od grčkih riječi eu (dobro i daimon (duh ili sila vodilja). Sve skupa, ideja “dobrog duha” podrazumijeva dobro življenje, dobar život. Eudaimonia stoga nije samo stanje prolaznog zadovoljstva ili materijalnog uspjeha; radi se o ispunjenju vlastitog potencijala i postizanju dubokog osjećaja blagostanja.
Ali ostaje pitanje: što zapravo čini dobar život?
Definiranje sreće
Stoici su to tvrdili eudaimonija ne treba definirati u smislu užitka, već u smislu živeći u skladu s prirodom i razumom. Za njih se istinska sreća uglavnom postiže njegovanjem četiriju vrlina: mudrosti, hrabrosti, pravednosti i umjerenosti. Stoici su smatrali da vanjska dobra i zadovoljstva nisu imali nikakvu unutarnju vrijednost; ono što je bilo važno bila je racionalna uporaba tih vanjskih. Provođenjem racionalne kontrole nad vlastitim željama i emocijama, pojedinac može postići unutarnji mir koji predstavlja eudaimoniju.
Nasuprot tome, Epikur je identificirao eudaimonija sa zadovoljstvom, ali naglasio da najviši oblik zadovoljstva ne nalazi se u prepuštanjuali u postizanju ataraksija — stanje slobode od smetnji i boli. Ustvrdio je da je najugodniji život onaj bez straha i tjelesne nelagode, zalažući se za jednostavna zadovoljstva, intelektualne potrage i njegovanje prijateljstava. Sve to, kako bi se maksimalno povećalo dugoročno zadovoljstvo minimiziranjem boli i nepotrebnih želja.
Aristotelov koncept o eudaimonijakako je predstavljeno u njegovom Nikomahova etikasmatra to kao aktivnost duše u skladu s vrlinom nad cjelovitim životom. Sigurno je priznao važnost vanjskih dobara kao što su bogatstvo, zdravlje i prijatelji, ali ih je vidio kao doprinos, a ne kao dovoljan. Aristotel to tvrdi istinska se sreća postiže njegovanjem intelektualnih i moralnih vrlina, koji uključuju razum i ispravnu funkciju ljudskih bića. Zadovoljstvo je prirodna posljedica čestitih postupaka, a ne krajnji cilj.
Srednjovjekovni zaokret
Unatoč razlikama, sve tri tradicije se slažu da se dobro proživljen život proteže dalje od pukog hedonističkog zadovoljstva, ciljajući na dublji, trajniji oblik sreće. Toma Akvinski slagao se s Grcima ta prava sreća, odn blaženstvo, nije samo stvar zadovoljstva. Pretpostavljao je da to stanje sreće proizlazi iz življenja u skladu s razumom i postizanja krajnje svrhe, a to je upoznavanje i ljubav prema Bogu.
Ovo je gdje Akvinova perspektiva odudara od ostalih. Dok je Aristotel vjerovao da eudaimonija može postići u ovom životu, Akvinski je savršenu sreću vidio kao nešto što se može postići samo u zagrobnom životu, u izravnom jedinstvu s Bogom. Štoviše, to ne isključuje mogućnost doživljavanja “predslike” istinske sreće u sadašnjosti.
Nesavršena sreća
Akvinski je postulirao da krepostan život vodi do neke vrste “nesavršene sreće” (felicitas). Daleko od toga da je ovo puka utjeha felicitas je radije dubok osjećaj mira, ispunjenja i svrhe koji proizlazi iz slaganja s Božjim planom. No, opet se postavlja pitanje: kako se ta sreća može njegovati? Pa, Akvinski je identificirao nekoliko ključnih elemenata.
1. Kreposno življenje je temelj kreposnog života. Možda se čini očiglednim, ali nije baš tako. Kardinalne vrline pravednosti, razboritosti, umjerenosti i hrabrosti služe kao moralni kompas, usmjeravajući pojedince prema donošenju razumnih odluka — kamena temeljca dobro proživljenog života.
2. Sposobnost rasuđivanja i razlučivanja istine je definirajuća značajka ljudskog stanja. Razumijevanje vlastitog mjesta u svemiru i Božjeg plana omogućuje donošenje odluka koje pridonose nečijoj konačnoj sreći.
3. Njegovanje odnosa s Bogom. Molitva, razmatranje i život u skladu s Božjom ljubavlju olakšavaju vezu s izvorom svakog dobra. Ova veza stvara mir koji nadilazi nestalnosti zemaljskog zadovoljstva.
Doživljaj istinske radosti
Može se vidjeti da Akvinova perspektiva uopće nije perspektiva čekanja zagrobnog života. Radi se o životu na način koji olakšava našu blizinu Bogu i omogućuje nam da iskusimo istinsku radost u sadašnjem trenutku. Takvo se ispunjenje može postići milosrdnim životom, korištenjem vlastitih sposobnosti u konstruktivne svrhe ili uvažavanjem estetske ljepote koja nas okružuje.
Težeći vrlini, služeći se razumom i njegujući odnos s Bogom, njegujemo Akvinčevu “nesavršenu sreću”. Ova vrsta sreće nas utemeljuje u sadašnjosti i vodi nas na našem putu prema konačnom ispunjenju. Iako savršena sreća može biti izvan dosega našeg zemaljskog iskustva, nudi Akvinski put za navigaciju ovim životom sa svrhom, smislom i temeljem za trajnu radost.
