Kada Crkva kanonizira pojedinca, gledaju jesu li živjeli životom herojskih vrlina, a ne jesu li imali privatna otkrivenja.
Može biti primamljivo pomisliti da kad god Katolička crkva kanonizira pojedinca, Crkva automatski odobrava sve što je ta osoba rekla ili učinila tijekom svog života na zemlji.
No, to nije tako jer se kanonizacijom ne odobrava sve što je svetac ikada učinio. Primarna kvalifikacija za sveca je jesu li živjeli život vrline.
The Katekizam Katoličke Crkve nudi kratko objašnjenje iza glavnih kriterija Crkve tijekom procesa kanonizacije:
Po kanonizirajući neki od vjernika, tj. po svečano proglašavajući da su prakticirali herojske kreposti i živjeli u vjernosti Božjoj milostiCrkva prepoznaje snagu Duha svetosti u sebi i podupire nadu vjernika predlažući im svece kao uzori i zagovornici.
CCC 828
Zapravo, sveci su često griješili u svojim životima, kao Sveti Grgur Veliki objašnjava u jednoj od svojih propovijedi:
Ne poričem da sam kriv, jer vidim svoju obamrlost i svoj nemar. Možda će mi samo priznanje neuspjeha donijeti pomilovanje od suosjećajnog suca. Dok sam živio u samostanskoj zajednici, mogao sam suzdržati jezik od besposlenih tema i gotovo neprestano posvetiti svoj um disciplini molitve. Otkako sam na svoja pleća preuzeo teret pastoralne brige, nisam mogao ostati pribran jer mi je um zaokupljen mnogim odgovornostima.
Privatna otkrića
To isto načelo vodi gledište Crkve o privatnim objavama ili viđenjima određenog sveca.
Mnogi su sveci pisali o svjedočenju čudesnim stvarima ili božanskim ekstazama koje su ih ostavljale bez teksta.
Kada Crkva kanonizira takvu osobu, ona ne odobrava automatski ta otkrivenja.
Nedavni dokument autora Dikasterij za nauk vjere to jasno objašnjava:
Čak i kada je a Nihil obstat odobrava se za procesa kanonizacije, to ne podrazumijeva izjavu o autentičnosti u vezi s bilo kojim nadnaravnim fenomenom prisutnim u životu osobe. To je vidljivo, na primjer, u dekretu o kanonizaciji svete Gemme Galgani: “[Pius XI] feliciter elegit ut super heroicis virtutibus huius innocentis aeque ac poenitentis puellae suam mentem panderet, nullo tamen per praesens decretum (quod quidem numquam fieri solet) prolato iudicio de praeternaturalibus Servae Dei charismatibus.” (“[Pius XI] radosno odlučio zadržati se na herojskim krepostima ove nevine, ali i pokajničke djevojke, a da, međutim, ovim dekretom (što se, naravno, obično nikada ne čini) ne osuđuje nadnaravne karizme Službenice Božje.”)
Jedan od razloga za to je što privatne objave, čak i kada nisu u suprotnosti s katoličkom vjerom, nemaju istu težinu javne objave, kao što je Biblija.
Nikada nismo dužni vjerovati privatnoj objavi, bilo da je objavljena velikom broju ljudi, kao u Fatimi, ili jednoj osobi, kao što je pobožnost Božjeg milosrđa.
Katolicima nije zabranjeno vjerovati u takve objave, ali ih Crkva ne obvezuje.
Ključni zaključak je da bismo trebali oponašati svečeve junačke vrlinene gledajući samo na njihove čudesne vizije.
