Fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrene nalazi se u pastoralnom pohodu Hrvatskoj katoličkoj zajednici sv. Leopolda Bogdana Mandića u Geislingenu i Hrvatskoj katoličkoj zajednici bl. Jakova Zadranina u Göppingenu. Na svetkovinu Duhova fra Dadić je u koncelebraciji s domaćim župnikom fra Ivicom Jurišićem predvodio misna slavlja u obje Zajednice, piše mrežna stranica Franjevačke provincije Bosna Srebrene.
U prigodnoj homiliji, fra Dadić je posvijestio važnost prisutnosti Duha Svetoga u našim životima, jer nam On daje snagu i ohrabrenje „da se ne stidimo reći koje su to kršćanske vrednote i zašto se mi u ovom svijetu u zalažemo. Navodno, u svijetu u kojem živimo postoje moderni stavovi, a ja vam kažem: da se Isus Krist utjelovio jučer, iste vrednote i sve ono što je naviještao bi ponovio, ne bi ništa od toga otklonio. Stao bi iza svega što je govorio, jer valjda je Bog znao da će doći i ovo vrijeme, da će ono nositi poteškoće, ali je računao da će biti nas koji ćemo biti sposobni stati iza tih vrednota“.
No, upozorio je, kako je naš teret u onome kako nas svijet poima. „Godi nam pljesak, pozornost, pohvale da smo mudri, da smo prilagodljivi, da znamo saviti kičmu, jer ovaj svijet najviše voli beskičmenjake. Nitko ne voli ljude koji imaju savjest, jer oni uznemiravaju. Bez njih sve je idealno, a u nama nema Duha Božjega. I pitamo se ‘zašto depresija, zašto osamljenost’.“ U tom kontekstu propovjednik je posvijestio, kako kršćanin ne može biti sam, „jer je Bog u njemu, a onaj koji je s Bogom je bogat, onaj koji je bogat, Boga ima u sebi. Onaj koji je prazan siromašan je, jer nema Boga u sebi.“ Fra Dadić je naglasio, kako mi pokušavamo dostići razinu na kojoj ćemo se obogati, no to ne podrazumijeva da ćemo imati više Boga u životu. „Važno je sagledati život Crkve, Kristovih učenika, prvih apostola, način na koji su živjeli. Oni su do trenutka dok nisu primili Duha Božjega sve prošli: i grešnost, i slabost, i da nemaju kičme i da se ne mogu suprotstaviti. No, kad su primili Duha Svetoga sve to je iz njihovih života nestalo. Nastavili su se susretati, moliti, slaviti Boga, ispunjat se snagom Duha Božjega, i tako su bili spremni i sposobni izaći u svijet, progovoriti i svjedočiti. To je ono na što smo pozvali. Pozvali smo svjedočiti ljubav, ali da bi čovjek mogao svjedočiti kršćansku ljubav, potrebno je sveta misa, puno molitve u obitelji, ali i u samoći susresti se s Njim, osjetiti Ga u svojoj blizini kako nam odgovara na pitanje tko smo, od čega smo sazdani, što je važno, a kad progovara Duh Božji događaju se čudesne stvari. Sretni smo, blagoslovljeni smo, te ispunjeni i radosni, a to se ne može sakriti. Ne može se sakriti sretan čovjek“, rekao je fra Dadić, te nastavio „ima li kršćanskog života koji ne svjedoči radost? Nema, jer nema straha u kršćanskom u životu. Ima povjerenja u Boga da će On uvijek na dobro dobro izvesti život onih koji su Njegovi. A mi smo Njegovi.“ Posvijestio je, kako je za to potrebno pustiti Duha Svetoga u naš život. No, to se može i odbiti, i to činimo svakodnevno. „Ne želimo da nas vodi Duh Sveti, ne želimo da bude prisutan u našem životu, jer nam je važnije naći naš ‘ja’. ‘Ja’ imam što reći ovom svijetu, a ne dopuštam da Bog nešto rekne preko mene. No, moj život treba biti svjedočenje Boga i Njega ovom svijetu i kad to bude, imat ćemo sasvim drugačije živote. Živjet ćemo u sasvim drugačiju stvarnost“ naglasio je propovjednik. Ovo je fra Dadić potkrijepio kratkom pričom o dvojici braće, od kojih je jedan imao obitelj, a drugi ne. Imali su zajedničke posjede. Jedne godine posijali su pšenicu koja je dobro rodila, a rod su podijeli bratski, na pola. Navečer, se oženjeni brat sa svojom obitelji pomolio i večerao, a onda počeo razmišljati o svom bratu koji nema obitelj, i kako mu je njemu veća potreba. Otišao je, i iz svog hambara odnio rod u hambar brata. Drugi pak brat se u svojoj kući pomolio, večerao i razmišljao, kako je njegovu bratu potrebnija pšenica jer ima obitelj. Ustao je i uzeo je iz svog hambara i odnio u hambaru svoga brata. Ujutro su našli sve, kao da se ništa nije dogodilo. „Takve su stvari događaju u životima onih kroz koje progovara Bog, Njegova ljubav. Ne misli čovjek o sebi, nego o drugome. Kad svi tako živimo, ništa nam ne može nedostajati“ ustvrdio je propovjednik, te naglasio, kako nama puno toga nedostaje, zato što mislimo samo o sebi. „To je ono što bi na svetkovinu Duhovi trebali posvijestiti. Duh Sveti bi u našem životu trebao drugačije progovoriti, jer naš život s Duhom Svetim i bez Njega ne može biti isti. Hoćemo li dozvoliti da progovori u nama?“ pitanje je s kojim je fra Dadić zaključio homiliju.
Za vrijeme mise u Geislingenu, fra Dadić je krstio Liam Majer, treće dijete u obitelji Davida i Barbare Majer.
Pohod fra Dadića prvi je takve vrste provincijala Zajednicama u Geislingenu i Göppingenu koje su od 30. rujna 2012. godine povjerene pastoralnoj skrbi Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, i od početka ih vodi fra Ivica Jurišić. (kta/bosnasrebrena.ba)
