Kako se kršćanski hospiciji nose sa smrtnom željom svojih pacijenata?
Kršćanski život

Kako se kršćanski hospiciji nose sa smrtnom željom svojih pacijenata?

Tu i tamo, kršćanski hospiciji suočeni su sa željom starije osobe da umre prestankom uzimanja hrane i pića. Oni se s tim nose drugačije.

Većina hospicija nudi savjetovanje ljudima koji svoj život smatraju potpunim i žele umrijeti tako što će prestati jesti i piti, pokazalo je istraživanje nizozemske televizije Nieuwsuur provedeno u 40-ak hospicija krajem rujna. Prema aktualnom programu, sve je veći interes za ovakav način umiranja.

Međutim, povećanje nije potkrijepljeno podacima nizozemske statističke agencije CBS. U najnovijem istraživanju CBS-a iz 2021. brojke su bile preniske za procjenu. U 2015. godini to je bilo 0,5 posto ukupnog broja umrlih u Nizozemskoj, što je ekvivalentno preko 700 ljudi. Usporedbe radi, 4,5 posto smrtnih slučajeva te godine uključivalo je eutanaziju. A 0,2 posto završilo je život uzimajući smrtonosne lijekove.

Kršćanske institucije povremeno se suočavaju sa željama ljudi da umru tako da više ne jedu i ne piju. “Takav zahtjev dobivamo nekoliko puta godišnje”, kaže Jacomijn Wittenberg, medicinska sestra i voditeljica kršćanskog hospicija De Wingerd, dijela zdravstvene organizacije Charim, u nizozemskom gradu Amerongenu. “To je malo češće nego prije.”

Emocije

Ljudi koji su neizlječivo bolesni i naznače da žele prestati jesti i piti mogu doći u De Wingerd, kaže upravitelj. “Osjećamo da je naša dužnost i poziv brinuti se za umiruće ljude, bez obzira na razlog njihovog približavanja kraju života. Međutim, može biti intenzivno kada moramo pratiti nekoga tko sam ubrzava svoju smrt. Pokušavamo staviti te emocije na stranu. Ta je osoba tako izabrala i mi to poštujemo. U timu obraćamo pozornost na kolege s prigovorom savjesti. O tome zajedno razgovaramo.”

Želja za smrću često dolazi iz nedostatka smisla, smatra Wittenberg. “Ti se ljudi pitaju: za što još živim? Svaki dan se osjeća isto; svaki dan su u boli. Štoviše, često su ovisni o drugima, poput obitelji i skrbnika. Ima i onih koji kažu: moj život je završen; zašto bih još živio?”

Pažnja

Medicinska sestra vjeruje da se mnoge želje za prekidom života pomiču u drugi plan kada se ljudi osjećaju sigurnima, voljenima i dužnom pažnjom. “Vjerujem u snagu kruga ljudi, iz obitelji ili crkve, oko starije osobe. Ali čak i tada netko svoj život može doživjeti završenim. Vidio sam situacije u kojima su ljudi odlučili prestati jesti i piti i gdje obitelj ih je s ljubavlju podržavala u ovom procesu.”

Zašto ti ljudi ne izaberu eutanaziju, aktivni prekid života? “Ne želi svatko prolaziti kroz takav proces i opteretiti druge”, objašnjava Wittenberg.

Injekcija

Medicinska sestra vidi temeljnu razliku između eutanazije i prestanka jesti i piti. “Velika je razlika hoće li stručnjak aktivno okončati nečiji život ili će pacijent sam sebi skratiti životni vijek ne uzimajući više hrane”, kaže ona. Charim ne surađuje s eutanazijom ili potpomognutim samoubojstvom. “Uvijek se želimo brinuti za pacijenta, ali mu nikada nećemo dati smrtonosnu injekciju.”

Wittenberg i njezini kolege pridržavaju se nacionalnih smjernica koje, među ostalim, propisuju koliko vode pacijentu smije dati u slučaju suhih usta, a da ne ometa proces umiranja.

Nije li primamljivo nekome dati više vode da bi duže preživio? “Ako netko ne želi, pogrešno je to učiniti”, kaže Wittenberg. “I sam se pitam u takvoj situaciji što bi Isus učinio.”

uzbuna

Ponekad se dogodi da ljudi zbog nedostatka tekućine postanu zbunjeni i ipak požele nešto popiti. Kako se medicinske sestre u De Wingerdu nose s tim? Wittenberg: “Ako netko unaprijed navede da ne želi vodu kada je zbunjen, mi to poštujemo i pridržavamo se tih dogovora. To nije uvijek lako. Što se toga tiče, uvijek netko može povući svoju odluku. Ako kaže u potpunosti svijest da više ne može podnijeti uvjete – što se ponekad događa – to mu sigurno ne zamjeramo.”

Kad čovjek prestane jesti i piti, postaje sve slabiji i dehidrira, objašnjava medicinska sestra. “U nekom trenutku, zbog nedostatka tekućine, postaje sve manje i manje budan i klone. Na kraju, organi prestaju funkcionirati, a osoba umire.”

Vrijedan

Kršćanski hospicij De Regenboog u nizozemskom gradu Nunspeetu ima drugačiju politiku: ne prima ljude koji žele umrijeti prestajući jesti i piti. “Ako dobijemo registraciju od nekoga s tom željom, prvo ulazimo u razgovor”, kaže direktorica Gerrinda van der Veen. “Tada se pitamo kako je netko došao do tog izbora. U isto vrijeme, ukazujemo da vidimo život kao vrijedan od početka do kraja i ne možemo podržati kraj koji smo sami odabrali.”

Hospicij Ede De Olijftak također ne surađuje sa zahtjevima ljudi koji žele okončati svoj život zbog dehidracije i gladovanja. “Ne smatramo to indikacijom za hospicijsku njegu”, objašnjava voditeljica tima Lia van Laar.

Ponekad se dogodi da ljudi tijekom boravka u hospiciju naznače da više ne žele ni jesti ni piti. “Kod nas do sada, to su gotovo jedini ljudi koji su u jako lošem stanju i kažu: Ne mogu više”, kaže Van Laar.

Dahtati

Sve je češće da starije osobe svoj život smatraju završenim i žele umrijeti eutanazijom ili suzdržavanjem od jela i pića. “Ovo je dio trenda u kojem ljudi žele uzeti umiranje u svoje ruke”, kaže Diederik van Dijk. On je predsjednik NPV Care for Life, pro-life organizacije u Nizozemskoj. “Ovo je samoodređenje do posljednjeg daha i nije nepovezano sa sekularizacijom. Ljudi ne žele čekati posljednji dah koji određuje Viša sila.”

Zabrinjavajuće je što Van Dijk otkriva da liječnici opće prakse sve aktivnije predlažu opciju da prestanu jesti i piti ljudima koji su danas umorni od života. Prema njegovim riječima, to je najnoviji trend.

Razgovori

Ova opcija, koja također uključuje hospicije, kaže, ima učinak smanjenja praga. “Pretpostavimo da netko s psihološkim potrebama ne prođe kroz proces eutanazije, a zatim se prijavi u hospicij sa zahtjevom da tamo umre tako što će prestati jesti i piti. Kakav se pregled tada događa? Ili se zaustavlja na jednom ili dva razgovora?”

Ravnatelj NPV-a, dakle, ima “puno razumijevanje” za hospicije koji ne žele surađivati ​​sa zahtjevom pacijenta da umre tako da više ne uzima hranu i piće. “Hospiciji koji to rade olakšavaju nečiju želju za smrću. To nije ono za što su namijenjeni, a to šteti osjećaju sigurnosti koji ljudi žele iskusiti u hospiciju.”

Van Dijk ima temeljne primjedbe na okončanje života odbijanjem hrane i pića. Prema njegovim riječima, taj izbor nije spojiv sa šestom zapovijedi “Ne ubij”.

Odbiti

“Samoizabrano mrtvljenje bezrezervno odbacujemo”, kaže velečasni GF Willemsen, duhovni savjetnik i predsjednik etičkog odbora organizacije čiji je hospicij i De Wingerd. “Život dolazi od Boga i po našem mišljenju nije na osobi da preuzme inicijativu za kraj života.”

„Ipak, ne odbijamo spremno skrb kad nas pozove terminalni bolesnik“, nastavlja pastoralni djelatnik. “Čak ni ako je proces umiranja prouzročio sam pacijent. Milosrđe tada pobjeđuje osudu.” Zaposlenike koji imaju etičkih problema može zamijeniti kolega, smatra župnik. “Čuvamo slobodu savjesti našeg osoblja”, rekao je.

Velečasni Willemsen naglašava da hospicij De Wingerd prima samo terminalne pacijente. “Kod nas ne postoji mogućnost da budemo primljeni kao neterminalni bolesnici s ciljem pokretanja procesa umiranja unutar našeg hospicija.”

Ovaj je članak preveo CNE.news, a objavio nizozemski dnevnik Reformatorisch Dagblad 4. studenog 2023

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Digitalni čitači Biblije više čitaju – ali manje razumiju

Katoličke vijesti

Kolumna iz Njemačke: Zašto je školovanje kod kuće u Njemačkoj nepotrebno

Katoličke vijesti

Sveta Agata, mučena i zatvorena za Gospodina

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti