Naporan rad postoji; po tome je poznat biblijski pojas u Finskoj. Ljudi tamo također imaju poštovanje prema Bogu i poštuju roditelje. To su neki od plodova Božjeg rada u raznim probuđenjima u obalnom području u Botnijskom zaljevu.
Seinäjoki se budi u svijetu koji se otoplio. Prošlotjedni snježni nanosi još su uz cestu, no danas je magla i kišica. Na željezničkom kolodvoru jutarnje svjetlo pada na spomenik koji prikazuje Seinäjoki (izgovara se Sénajokki) koji je rastao na raskrižju (željezničke) ceste u regiji Ostrobothnia.
Prvi dio serije europskih biblijskih pojaseva
Grad je počeo napredovati tek 1960-ih. Nikada nije narastao premašio 65.000 stanovnika. U Seinäjokiju nema visokih zgrada. Ima dosta prostora između polja i borovih šuma usred Finske.
The Pentekostna crkva sastaje se u zgradi u parku malo izvan grada. Gradnju crkve oko 2000. godine pratila je intenzivna molitva za Duha Božjega. “To je nešto učinilo”, kaže pomoćni pastor Jacob Huttunen. Od tada imamo tjedni sastanak zahvalnosti srijedom navečer. Mi ćemo tu tradiciju nastaviti jer ne možemo sami organizirati reviju. Osim toga, probuđenje nikada ne dolazi bez molitve.”
Glavni pastor Markku Tuppurainen kima. Podiže rukav i pokazuje tetovažu. “Za razna kaznena djela bio sam u zatvoru sedam godina. U kasnim 1970-ima došlo je do preporoda u zatvoru. S 30 zatvorenika i 10 stražara došao sam Kristu. Krstio sam se u pratnji tri stražara, jer su se bojali da ću pobjeći. Ali cijela se atmosfera u zatvoru promijenila. Zatvorenici i stražari počeli su moliti zajedno.”
Nakon puštanja na slobodu 1984. predaje se propovijedanju evanđelja. Između ostalog, službovao je u glavnom gradu Helsinkiju. “To se razlikuje od ovoga kao crno-bijelo. Ovdje osjećam više poštovanja prema Bogu. Ovdje žive vrijednosti Biblije. Na primjer, postoji poštovanje prema roditeljima.”
Malo dalje prema centru nalazi se nezavisna crkva od Seinäjokija. Ova kongregacija nastala je krajem devetnaestog stoljeća iz duhovnih potreba nekih žena. Zastava države Izrael već se godinama nalazi na pozornici evangeličke zajednice.
Dvadeseto stoljeće također je doživjelo nekoliko probuđenja u malom gradu. Ne uvijek spektakularno, ali uočljivo. “Ljudi postaju svjesni grijeha i traže oprost. To je ključ,” kaže Jaakko Pihlajamäki. Odrastao je u okolici. “Postoje svjedočanstva o probuđenjima 1950-ih, 1970-ih i 1990-ih.”
U novoj zgradi jednu od dvorana zauzima dječji centar. San je da iz toga izraste kršćanska osnovna škola, novi fenomen u finskom biblijskom pojasu.
Pastor Ari Urhonen prije je radio u drugim regijama Finske, uključujući i rusku granicu. “Velika je razlika u tome što su ljudi ovdje vrlo jednostavni. Ali potrebno je više vremena da se stekne njihovo povjerenje.”
Urhonen ne želi glamurizirati biblijski pojas. “Ovdje je također u porastu razvod, unatoč velikom radu Kampova za brak u ovoj regiji. Ovisnost o alkoholu je ovdje možda manja, ali kada je riječ o drogama, Seinäjoki je loše rangiran. Zato nam treba novi preporod. Također nam je potrebna unutarnja obnova kao vodstvo zajednice.”
Fontana
Pentekostna crkva u Seinäjokiju nastala je 1935. Devetnaest žena i tri muškarca počeli su moliti za duhovno buđenje. “Molili su za otvoreni izvor Božje prisutnosti. Šaljivo je to što se prvi pastor zajednice zvao Lähde; to znači fontana,” kaže Tuppurainen, pokazujući na pastorov portret na zidu.
Pohađanje crkve nedjeljom nikada nije bilo toliko važno u Finskoj, kaže biskup luteranska crkva u regiji, Matti Salomäki. “Čak ni u Ostrobothniji nije jako visoka; misli oko 1 posto članova. Međutim, postotak članova crkve među stanovništvom ovdje je veći nego u ostatku Finske: 73 posto u usporedbi sa 65 posto. U našoj biskupiji to iznosi 392.000 ljudi. Nedjeljom, naravno, mnogi ljudi posjećuju sastanke pokreta probuđenja ili besplatne crkve.”
Čak ni u pentekostnoj crkvi Seinäjoki crkva nedjeljom ujutro nije središnja prigoda. “Od 1500 članova dolazi ih oko 250 do 400”, kaže pomoćni pastor Jacob Huttunen. “Tijekom tjedna imamo i brojne aktivnosti. Svaki tjedan oko tisuću ljudi sudjeluje u nekoj aktivnosti. Ali za nas je važno da se fokusiraju na Isusa Krista, a ne na to da li u nečemu sudjeluju.”
Ako masovno posjećivanje crkve ne obilježava biblijski pojas, što onda jest? Urhonen se smiješi: “Težak posao.”
Biskup Salomäki: „Domoljublje i poduzetnički duh. Čak iu najmanjim selima možete pronaći mala poduzeća. To pokazuje osnovno povjerenje u život.”
Sat vremena od Seinäjokija, u Vaasi, nalazi se sjedište Švedsko luteransko evangeličko udruženje u Finskoj (SLEF). Udruga je ukorijenjena u oživljavanju Finaca koji govore švedski u obalnom području uz Botnički zaljev, kaže redatelj Albert Häggblom. Grupa također ima a Grana koja govori finski. “Luteranski pastor Fredrik Hedberg napisao je knjigu o Poslanici Efežanima, koja je djelovala poput dinamita. Ljudi koji su se godinama borili sa svojom krivnjom odjednom su pronašli sigurnost u Kristovoj žrtvi.”
Hedbergova knjiga postavila je temelje pijetističkom pokretu unutar Evangeličke luteranske crkve u Finskoj. Tamo su pet takvih pokreta oživljavanja unutar crkve, kaže Häggblom. “Svi su ukorijenjeni u određenom probuđenju. Luteranska misija iz Finske dolazi iz ovih organizacija. Sama crkva ne vrši misiju.” Häggblom je i sam neko vrijeme služio u Keniji.
Häggblom poznaje desetke SLEF molitvenih kuća u švedskom govornom području sjeverno od Vaase. “Ovo su male dvorane u kojima se ljudi okupljaju nedjeljom za bogoslužje ili u drugo vrijeme za molitvu i čitanje Biblije. Danas je to sasvim normalno, ali u 19. stoljeću molitvene vođe ponekad su samo zatvarali. Crkva je to htjela potisnuti, ali ljudi su osjećali poriv za molitvom. To je ostavilo traga na čitava sela i gradove.”
Propovijedanje u pokretu probuđenja još uvijek sadrži iste elemente: pokajanje i oprost iz osjećaja nadolazeće vječnosti.
Danas su odnosi s Luteranskom crkvom ponovno pod pritiskom, kaže Häggblom. “Mnogi unutar nacionalne državne crkve žele prisiliti sve da prihvate istospolni brak. Većina pokreta preporoda to ne želi. Mnogi računaju s rascjepom između pokreta obnove i Luteranske crkve.”
Najveća skupina među pijetistima koji govore švedski u Finskoj su Laestadians, nastali iz djela Larsa Levija Laestadiusa u devetnaestom stoljeću. Diljem Finske kršćani s čuđenjem govore o masovnim ljetnim kampovima s desecima tisuća sudionika. U isto vrijeme, ova grupa je izolirana. Teško prepoznaje druge kršćane kao prave vjernike.
Dr. Gerd Snellman svaki tjedan posjećuje molitveni dom blizu Jakobstada. Ona pripada LFF (Laestadian Peace Association). Godine 2011. završila je doktorsku disertaciju o ženama Laestadianca. “Tradicionalno smo svi živjeli vrlo izolirano. Nikada nismo čuli druge pastore kako propovijedaju; nismo čitali druge časopise. Kad sam bila dijete, djevojčice nisu nosile hlače i nismo se šminkale. Majke iz naše zajednice uglavnom su bile kod kuće sa svojim velikim obiteljima. Pozivi za kamp mladih ili ženske večeri su odbijeni. Mnoge stvari su se i dalje odvijale kao i 1860.
Velika promjena dogodila se nakon 2009. godine, kada je otkriven skandal zlostavljanja unutar zajednice. “To je dovelo do otvorenosti i obnove.” Međutim, ogranak konzervativnih lestadijanaca SRK kretanje ostaje zatvoreno kao i prije.
U dva laestadijska pokreta (LFF i SRK) postoji i pitanje budućnosti unutar Luteranske crkve. Snellman: “Ne prihvaćamo žene kao pastore i držimo se braka muškarca i žene. Rasprava o tome bit će uzbudljiva.”
U Seinäjokiju su volonteri postavili stolove s hranom u predvorju Pentekostne crkve. Kongregacija ima banku hrane pet dana u tjednu, kaže pomoćni pastor Huttunen. “Neki volonteri posjećuju trgovine i tvornice kako bi prikupili stvari”, kaže. Zadovoljava potrebu. “Osim Finaca, koriste ga i mnoge ukrajinske izbjeglice”, kaže.
Ovakva inicijativa obilježava mentalitet Ostrobothnije, kaže biskup Salomäki. “Crkva želi biti prirodni dio zajednice. I ljudi su voljni u tome aktivno sudjelovati.”
Dodatno čitanje: intervju s članom gradskog vijeća Seinäjokija Akijem Ruotsalom: Mnogo djece i malo nezaposlenih u finskom ‘Teksasu’
