Uvijek me iznenađuje koliko su ljudi otporni u slučaju velike krize, a današnja nije bila iznimka. Vozeći se do područja gdje se ciklon Winston obrušio na Fidži, još uvijek smo oko 20 km od mjesta gdje je oko oluje kategorije 5 palo na kopno (blizu Rakirakija na Viti Levu) i razmjeri utjecaja već su vrlo očiti.
Gotovo sve kuće su oštećene, mnoge potpuno uništene. Škole i crkve ostale su bez zidova ili krovova. Ponegdje su nestale cijele učionice. Snaga oluje ogulila je lišće s drveća, a masivne grane su potpuno otkinute. U mnogim slučajevima upravo su te grane uzrokovale štetu, jer su se zabijale u kuće nošene vjetrom do 230 km/h.
Električni vodovi i dalje se vijugaju preko ceste i proći će neko vrijeme prije nego što svi ponovno uključe struju. Spremnici za vodu, na koje su se ljudi oslanjali za prikupljanje kišnice, podignuti su sa svojih mjesta i leže u isjeckanim komadima po dolinama i u odvodnim jarcima. Gledajući okolo, obronci su prepuni krovnog željeza; ili cijele dijelove krova i zidova, kao i osobne stvari, perilice rublja i televizore, odjeću, bilješke za školske udžbenike i plišane medvjediće.
U ovoj sceni razaranja, rekonstrukcija nade odzvanja uz zamah čekićima i svjetluca na hrpama spašenog građevinskog materijala. Vlada je mobilizirala timove za čišćenje cesta, a komunalna poduzeća uklanjaju vjetrom nanesene krhotine s električnih stupova i ponovno spajaju dalekovode.
Prizori razaranja i života koji se nastavlja na otoku Viti Levu na Fidžiju nakon ciklona Winston. Sakobo Waqa (68) živi sam u dolini blizu Rakirakija. Već je doživio ciklone, ali ništa slično ne kaže. Zasluge: Mark Mitchell/ Caritas Aotearoa Novi Zeland
U selu Tokio (provincija Ra), zajednica se okuplja kako bi spasila ono što može za ponovno korištenje i obnovu. Ovdje me sa smiješkom i stiskom ruke dočekala trogodišnja Samuela. On i njegova obitelj žive u grubo montiranoj sobi dok njegov ujak, Iosefo, nadgleda čišćenje stare kuće. Rečeno mi je da se tijekom oluje obitelj skupila radi zaštite u prostoru od dva metra ispod kuće dok su čekali da prođe oluje. Zatim su se preselili u školu niže niz cestu koja se koristila kao centar za evakuaciju.
Nastavlja se i normalan, svakodnevni život. Svako selo kroz koje prolazimo ima sličnu scenu rublja koje se vješa da se suši na na brzinu razapetim konopcima. Svima poznata scena koja pokazuje da život ide dalje. Usred razaranja postoji potreba za održavanjem. Ili možda upravo u ovoj svjetovnoj i rutinskoj aktivnosti ljudi mogu pronaći neke temelje za ponovnu izgradnju.
Nadalje, upoznajem Sakobo Waqu (68), snažnog, žilavog čovjeka koji živi sam u dolini. Vidio je svoj dio života i već je prošao kroz ciklone, ali ne kaže ništa slično ovome. Trebalo je 10 minuta da najgora oluja pređe preko njegove kuće, a on se sakrio pod krevet dok je čekao da prođe.
“Bio sam uplašen i molio sam se”, rekao je dok je čuo vjetar i kišu, a onda je krov konačno podlegao udarima.
Ubrzo nakon toga došlo je do oluje. Došlo mu je do koljena i odnijelo mnoge njegove posjede, uništivši i usjeve koje je uzgajao oko kuće. Ali Sakobo nije tip čovjeka koji se može pobijediti. Vlada je donijela neke osnovne namirnice, što bi trebalo trajati oko tjedan dana, kaže.
“U početku nam ne treba puno, samo cerada i čavli. Uskoro i nešto hrane jer je počinje ponestajati. Pomoći ćemo jedni drugima.”
Caritas je u partnerstvu s Nadbiskupijom Suva kako bi aktivno odgovorili na razaranje koje je donio ciklon Winston, a dok putujemo okolo, razgovaram s njihovim voditeljem odgovora Iosefo (Joe) Nainima o situaciji.
Ima “veliko sažaljenje prema ljudima”, kaže on, “mnogi koji su bili pogođeni već su bili siromašni, a ovo je njihovu situaciju samo pogoršalo”.
Ali ima i puno nade.
„Bog ponovno oživljava i biskupija pomaže da se ponovno izgrade njihovi životi, da im se poveća nada, da im se omogući novi početak. Zadovoljit ćemo trenutne potrebe tako što ćemo najprije osigurati materijale i alate za skloništa, te ćemo raditi sa zajednicama kako bismo im pomogli da ponovno stanu na noge”.
