Kad sam živio u Fort Bragg -u, ponekad bih se vozio u crkvu četrdeset minuta udaljenosti kako bih mogao prisustvovati latino misi tridentinskog obreda. Toliko se vrijedilo voziti, iako je sama vožnja bila četrdeset minuta za molitvu, a samim tim i sama po sebi vrijedna. Blaga me zabavljala ironija brojnih panoa duž I-95 izvan Bragg-a, oglašavajući “zabavu za odrasle”. Zabavio se jer sam to vidio na putu do mise, ali rastužen na dubljoj razini. Oče, oprosti im. Ne znaju što rade. Ali  Nešto što mnogi ljudi ne razumiju je zašto latinska misa vrijedi četrdeset minuta vožnje u jednom smjeru. Zašto biste se toliko vozili da biste prisustvovali službi na jeziku koji ne razumijete kada je bilo pet katoličkih crkava s deset minuta mog stana koje su sve na engleskom?
Pa, to je dobro pitanje, jer to postaje pravo na srce onoga što je liturgija, ali to ću spasiti na posljednjem. Zapravo, postoji nekoliko manjih razloga zašto idem na Tridentinsku masu. Kao prvo, volim biti okružen obiteljima. Odrastao sam u velikoj obitelji, većina mojih prijatelja odrastala je iz velikih obitelji. Moji rođaci koje posjećujem vikendom dolaze iz velikih obitelji. Trenutno sam uglavnom sama, ali i dalje volim moći vidjeti obitelji. Na primjer, još jedan vojnik kojeg sam malo poznavao iz Afganistana, obično je doveo svoju ženu i sedmero djece u latino misu. Jednostavno volim biti okružen djecom. To me čini sretnom, čak i kad ih ignoriram da se usredotočim na liturgiju. Njihova prisutnost čini da se masa čini potpunom. Fra. Matt, kapelan u Fort Bragg, jednom je u propovijedi rekao da mu nikad nije smetalo plakati djecu na misi jer se nije osjećao kao da objašnjava Isusu zašto ne bi dopustio da mala djeca dođu k njemu. Glazba mi se više sviđa. Ne znam zašto jest, ali katolička crkvena glazba u većini katoličkih crkava iskreno je užasna. Doslovno sam bio neugodno zbog glazbenog direktora na subotnjoj večeri na Braggu. Pjeva dosadno, hrome himne s pitovim tekstovima bolno sporim tempom, a s njezina lica možete reći da joj je neugodno. Kongregacija mrmlja kao da im je neugodno biti povezana sa cijelom stvari. Ne znam zašto bi to trebalo biti. Naša katolička baština sadrži najveću crkvenu glazbu ikad napisanu, glazbu koja se izvodi u koncertu zbog svoje izvrsne ljepote i veličanstva i danas, dugo nakon što se religiozno značenje zaboravi i zaobiđe. Imamo stotine godina ljepote da se iskoristimo, od gregorijanski do Palestrina do Lutkin do Bah. Postoji i suvremenija glazba koja je također vrlo lijepa. CD -ove možete pronaći bilo gdje. Zbor Mormon Tabernacle ima ogroman repertoar veličanstvene pohvalne glazbe na engleskom jeziku. Zašto pjevamo pjesme pohvale i obožavanja koje su bile umorne kad su ih napisale? Zašto pjevamo glazbu koju nitko nikada ne bi želio pjevati ili slušati da nije to “crkvena” glazba? Zašto je svu glazbu koju koristimo za slavljenje Božje žrtve Bogu na križu, neumoljivo turobno? Sviđa mi se latinski, jer zapravo latinski donekle razumijem i smatram da su zvuk riječi melodičan i ugodan. Ljudi ponekad optužuju Katoličku crkvu da su stvari zadržali na latinskom jeziku kako bi ostali tajna poznata samo nekolicini. To je jednostavno neznalica. Crkva je usvojila latinski jer je to bio univerzalni jezik. Svi koji su znali čitati ili pisati za većinu crkvene povijesti, znali su čitati i pisati na latinskom. Tek nakon loma crkve s protestantskom revolucijom, latinski je počeo opadati, pa čak i do prije manje od jednog stoljeća, katolici su latinski naučili kao dio školovanja. Latinski je korišten za objedinjavanje svijeta u bogoslužju. Također mi se sviđa što mogu obožavati u zgradi katoličke kapele, gdje je arhitektura zamišljena kao pomoć za obožavanje, da podigne um i srce na donesene misterije, a ne samo kako bi se uklopili što više ljudi.
Iz tog razloga ponekad mislim da evangeličari imaju stvari prilično unatrag. U svakom slučaju, pročitajte Pismo zajedno (iako mislim da ćete pronaći više Pisma u katoličkoj misi radnog dana nego u čak i najdužoj evangeličkoj službi), slušajte propovijedi i zajedno molite. To su dobre stvari, ali stvarno, nekako su naše stvari. Oni su djela. Ne demantiram ih rekavši to. Vjerujem u djela. Ali imati to kao zbroj vašeg štovanja, samo stvari koje radimo, to je pomalo tužno. Ako je sve štovanje je, mi radimo stvari, onda je to nespretan i neučinkovit posao. I slučajno, to nije ni biblijski. U ranoj crkvi probijanje kruha bilo je središte štovanja. Ali ako Katolička crkva ima ispravno, sakramentalno tumačenje štovanja, onda stvari počinju imati smisla. Obožavanje je nešto što Bog čini, Bog čini prisutnu sakramentalnu stvarnost, Bog nas zove, Bog je izvor i vrh. Odgovaramo. Prihvaćamo. Predajemo se. Protiv ove stvarnosti Božjeg djelovanja u štovanju sve ove periferne uređaje uopće imaju smisla. Naravno da je žrtva mise na stolu od šperploče u šatoru u Afganistanu jednako središte svemira kao i uskrsna budnost u Sikstinskoj kapeli. Periferne uređaje liturgije ne trebaju imati koristi od Boga, a sigurno ne impresionirati ga. Ne može se impresionirati. Iz tog razloga, prije svega, volim latinsku masu. Budući da ne razumijem sve riječi, jer svećenik većinu razgovora radi, jer postoji tako malo odgovora u usporedbi s Novusom Ordoom, upravo zbog svih ovih stvari koje sam oslobodio iz iluzije da štovanje ima bilo što s mojim djelovanjem. Nisam ovdje da bih molila, ovdje sam da se pridružim drugim molitvama, molitvama onih u zgradi sa mnom, molitvama svećenika kao našeg pastora, molitve crkve širom svijeta i molitve svih svetaca u cijeloj povijesti, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Sve se to okupljaju u zajedništvu svetaca, koja je crkva, i ujedinjena s Isusovom molitvom i žrtvama na križu, kroz naše slavlje Euharistije. Bez ovog slavlja, dajem vam, ono što radimo je gomila besmislenog mumbo jumbo. Ali zato što svi imamo jednu žrtvu tijela i Isusova krv, naše štovanje kojem se predajemo i donosimo postaje sveta ponuda, ugodna i prihvatljiva Bogu. “Šalica blagoslova koju blagoslovimo, nije li to zajedništvo Kristove krvi? Kruh koji pokvarimo, nije li to zajedništvo Kristova tijela? Jer mi, iako mnogi, smo jedan kruh i jedno tijelo; jer svi sudjelujemo u tom kruhu. “ 1. Korinćanima 10: 16-17. Foto: javna domena |
Prethodni članak
