Objavljeno: 22.06.2025.
Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Dvanaeste nedjelje kroz godinu (C)
sa spomenom na žrtve pogubljene na stratištu jame ‘Jazovka’
Sošice (Žumberak)
22. lipnja 2025. u 11 sati
a. U zajedništvu sa župnikom i dekanom, preč. g. Ivanom Vučakom te s profesorom i prorektorom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta fra Antom Crnčevićem, u daru Kristova mira pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, a među nama osobito:
sestru Jelenu Ikić, vrhovnu poglavaricu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i ostale sestre milosrdnice, te sestru Anđu Vranješ, vrhovnu glavaricu Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i njezine susestre; zatim članove Hrvatskoga obrednog zdruga Jazovka, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i drugih žrtvoslovnih društava, hrvatske branitelje i braniteljice te članove njihovih obitelji.
b. Ove je godine 80. obljetnica stradanja na ovome mjestu i 35. obljetnica hodočašća i zajedništva ljudi koje ovamo vodi vjera ili ljudska sućut, ili pak potreba ukazivanja na neshvatljivu okrutnost komunističke ideologije i nužnost upozoravanja na posljedice koje je sa sobom donijelo i posijalo otajstvo zla i prešućivanje partizanskih zločina u hrvatskome društvu.
Poznato vam je da su prvih dvadesetak molitvenih susreta i euharistijskih slavlja ovdje predvodili prezbiteri. Vidjevši da je potrebno snažnije naglasiti poteškoće raznih podjela, napetosti, nepravda u hrvatskome društvu – jer se ne želi suočiti sa zločinima komunizma – 2011. mi, biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem, tadašnjim nadbiskupom-metropolitom, okupili smo se na molitvu u lipnju (16. lipnja) 2011. i odlučili da će od tada predvoditelj biti jedan od biskupa naše Metropolije. Tako je ovo petnaesto molitveno zajedništvo vjernika i biskupa na ovome stratištu.
c. Svako slavlje euharistije slavlje je naše pripadnosti nebeskomu kraljevstvu, slavlje uronjenosti u otajstvo vječnoga života snagom Kristova križa i uskrsnuća. Pozvani smo na ustrajnost u nasljedovanju Gospodina, svakoga dana. To znači da nas odluka da budemo kršćani, da budemo Kristovi, ne izuzima od trpljenja i poteškoća. Život s Kristom gubitke preobražava u ispunjenost, a iz odvajanja od nekoga i nečega, nastaju nove, plodonosne privlačnosti koje nadilaze prolaznost.
Pridružujemo se molbi koju nam donosi prorok Zaharija, da Gospodin na naš dom „izlije milosni i molitveni duh“ iz kojega se rađa mir, potreban nama osobno, našoj hrvatskoj domovini i svijetu, a izvorište je u obraćenu srcu svakoga čovjeka.
Zato priznajmo i ispovijedimo svoje grijehe, moleći Gospodina dar oproštenja, da bismo živjeli obnovljeni u vjeri, nadi i ljubavi.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Zah 12, 10-11; 13, 1; Ps 63, 2-6.8-9;
Gal 3, 26-29; Lk 9, 18-24
1. Znamo, braćo i sestre, da neka pitanja i odgovori na određenim mjestima i u određeno vrijeme zvuče drukčije, snažnije, životnije, istinitije. Tako je i s Isusovim pitanjem upućenim apostolima nekada, a nama danas: Što vi kažete tko sam ja?, osobito pred najavom njegova trpljenja.
Spominjući se događaja od prije osamdeset godina na ovome mjestu lako se, i ujedno teško, uživjeti u to isto pitanje na koje su odgovor davale žrtve dovožene pred ovu jamu, kao i izvršitelji zločina.
Na granici života i smrti, u trenutcima koji zgušnjavaju svu dramu našega postojanja, odgovori nisu prebrzi, ne mogu biti od nekoga posuđeni, ne stanu ni u određene predrasude ni u pretpostavke.
Pitanje patnje propituje svakoga čovjeka i razumljivo je da se u Kristovu trpljenju i prinosu, ali i u njegovu uskrsnuću mogu naći svi ljudi (usp. Drugo čitanje: Gal 3, 26-29).
2. Isus svoje učenike, nas (!), pita: Ti, sa svojim srcem, sa svojim brigama i poteškoćama, sa svojim grijesima, milostima i radostima, reci mi: tko sam ja za tebe? Njegovo je pitanje nalik pitanju zaljubljenih: Koliko ti značim; koje mi mjesto pripada u tvome životu; jesam li ti važan?
Isus zapravo ne treba ni odgovor Dvanaestorice niti moj odgovor da bi znao je li ‘bolji’ od drugih proroka, nego da bi čuo koliko ga volim, jesam li mu otvorio svoje srce, svoj život. Krist nije u mojim riječima, nego u onome što je njegovo u meni, što kao njegovo i moje gori u meni.
A ti, što ti kažeš tko sam ja? Ti – u jednini. Najiskrenije, najistinitije riječi rađaju se uvijek u singularu, u jednini. Ti – svojim duhom, svojom snagom sa svojim srcem sa svojim grijehom i sa svojim nadama – što ti kažeš o Bogu?
Braćo i sestre, o Kristu razumijem samo ono što živim kristovski. Jer, život nije u onome što kažem o životu, nego u onome što od života živim; što živim od raspete ljubavi na križu, na kojemu je sve ispisano slovima ljubavi i trpljenja, jedinim slovima koja ne varaju.
Ni Krist nije netko koga trebam razumjeti, nego netko tko me privlači, tko me zahvaća. Križ nije dan da bismo ga razumjeli, nego da se za njega uhvatimo, uz njega privinemo, na njega oslonimo.
3. Gledajući tako, vidimo da puno toga ne stane u uobičajene obrasce, da život uopće nije moguće ograničiti na slova, na riječi, na naše djelomične uvide.
Ni za događaje poput ovoga kojega se spominjemo danas na ‘Jazovki’ ne postoje ljudski obrasci, nema predviđenih i pripremljenih odgovora. Tada treba promijeniti, proširiti upitnike i usuditi se napisati istinu koja nam je dostupna, koja nas poziva da ju prihvatimo, njegujemo i dajemo prostora da otvara šire obzore, osobito obzore vječnosti. Samo iz objave otajstva vječnosti nastaju dobri plodovi u zemaljskoj prolaznosti.
Za ilustraciju sam posegnuo za jednim obrascem koji se tiče ovoga mjesta. U Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske (elektronički izvor: https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-6886; pristupljeno 21. lipnja 2025.), na Listi zaštićenih kulturnih dobara, pod registarskim brojem Z-6886, nalaze se opći podatci o ovome: zaštićenom, nepokretnom, pojedinačnom kulturnom dobru. Ono nosi naziv: „Masovna grobnica Jazovka“.
Ponajprije, dobro je da ovo mjesto ima status zaštićenoga mjesta, ali je među tim podatcima neobično da je Jazovka u klasifikaciji smještena među „memorijalne građevine“, a pod vremenom nastanka („datacija“) navodi se: „1943. g.n.e. – 1945. g.n.e.“, dakle naznačujući time ili: „našu eru“ ili „novu eru“, a ne vrijeme „poslije Krista“, kako se to vrijeme običava označavati u europskome kulturalnom ozračju i u zapadnoj civilizaciji općenito.
Svakako bi bilo vrijedno razmotriti sve vidike i obilježja toga opisa. Ipak, najčudnije je što je u rubrici koja se tiče autorstva stavljena crtica („Autor: -“), naznačujući tako da je autor nepoznat.
Netko bi u prvi mah mogao pomisliti da je to zbog toga jer se radi o špilji, o jami te bi se moglo pojaviti svjetonazorsko pitanje o tvorcu tih čudesnih špiljskih oblika. Za nas vjernike je to u konačnici Bog Stvoritelj. Za nekoga bi to bila neka sila ili kako se običava reći – ‘Majka priroda’, odnosno ‘Magna parens‘, ‘Velika roditeljica’, kako je, na primjer, napisano na grobu znamenitoga umjetnika Rafaela (Santija ili Sanzija).
Ali ne. Ovdje je naznačeno vrijeme nastanka toga djela (1943.-1945.). Tada je autorstvo itekako poznato, ali u tome sažetku nije napisano.
Za nas je to djelo zlo-djelo i taj je čin – zlo-čin.
4. Nedostatak naznake autorstva neobičan je i zbog toga što je u opisu toga „zaštićenoga kulturnog dobra“ jasno navedeno da su egzekucije vojnika i civila „počinili pripadnici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ-a) u vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“.
Budući da su se, nakon Drugoga svjetskog rata, pobjednici hvalili svojim postupcima u obećavanju i izgradnji boljega, komunističkoga društva, pri čemu su isticali potrebu onesposobljavanja neprijatelja na bilo koji način u ime njihove ideologije bez Boga i savjesti, bilo bi za očekivati da su se autori hvalili i takvim djelima. Ali, nije bilo tako. Štoviše, držali su u strahu i pokornosti sve koji su nešto znali o ‘autorstvu’.
Činjenica je i to da ovamo, s iskrenom željom da budu istinski dionici našega molitvenog i sućutnog zajedništva, nisu u ovih trideset i pet godina dolazili najviši čelnici hrvatske države niti oni koji su stvarni sljednici komunističkih nalogodavaca i izvršitelja. Svatko se može pitati zašto je tomu tako. Pa to je dio njihove baštine, njihovo nasljeđe koje bi trebali razmatrati, raščlanjivati, s njime se barem suočiti.
Tako do danas puno toga nije razjašnjeno, ali se zna dovoljno barem za isticanje autorstva ovoga djela, jer ovo je jedno od remek-djela, remek-zlodjela partizanske kulture.
Nadajmo se da će ipak jednom na spomeniku koji se odnosi na Stratište Jazovka biti jasno istaknuto ‘autorstvo’ i ‘idejnoga rješenja’, to jest nalogodavaca, i izvođača toga djela, nastaloga nečuvenim okrutnim postupanjem prema više od osamsto žrtava (za predodžbu o broju dovoljno je vidjeti nas ovdje okupljene i pomnožiti).
Govorim to zbog toga, jer smo svjedoci da se to autorstvo ne dopušta istaknuti, na primjer u Varaždinu, uz ime jedne od stradalnica na ovome mjestu – časne sestre Lipharde Horvat.
A partizanska i komunistička kultura ostavila je nepregledan broj takvih mjesta za koja se zna ideološko, a za neka i stvarno autorstvo. Međutim, to nema nikakvoga stvarnog odražaja na naše društvo koje vapi za istinom, za prepoznavanjem putova obnove u tami nejasnoća i za oduševljenja u vremenu prijevara, umora i malodušja.
5. Mi kao vjernici, kao kršćani, kao katolici, nismo niti želimo biti ni sljednici ni nositelji ni promicatelji nijedne ideologije koja zatire ljudskost i ljudsko dostojanstvo. Ali, ostajemo osjetljivi, sa svim svojim ograničenostima, sa svojim pogrješkama i grijesima.
Stoga smo ponovno ovdje, jer nam je stalo; ovdje smo i ponovno vapimo Bogu, ali i ljudima s molbom da se usude praznine zločina preobraziti u puninu radosti za nas osobno, za obitelji, domovinu i svijet. Za nas vjernike to znači poći od Crkve.
Naš papa Lav XIV. u homiliji euharistijskoga slavlja na početku petrovske službe, prije mjesec dana (18. svibnja 2025.) naglasio je sljedeće: „Svjetlom i snagom Duha Svetoga izgradimo Crkvu utemeljenu na Božjoj ljubavi, znak jedinstva, misionarsku Crkvu koja širi ruke svijetu, koja naviješta Riječ, koja se dopušta uznemiriti poviješću, i koja postaje kvascem sloge za čovječanstvo.“
Ovdje smo, jer smo „uznemireni poviješću“, ali u Kristovu miru i puni pouzdanja. Ovdje smo pred otajstvom zla u obnoviteljskoj snazi Kristove ljubavi. On je, umirući na križu, pobijedio svaku tamu i posljednjega neprijatelja – smrt.
Ovdje smo, ne zanemarujući svoje propuste i svoje mlakosti za koje trebamo reći: Gospodine, oprosti nam što nismo dovoljno snažni svjedoci istine i što popuštamo i damo se zavarati političkim ispraznostima. Oprostite nam vi, ovdje ubijeni i bačeni, koji ste očekivali od nas da vam darujemo dovoljno snažan glas i pogled, a mi to očito nismo uspjeli učiniti.
No, jednako tako s pouzdanjem se nadamo da ono što gledamo kao svoj neuspjeh Bog može preobraziti. A oni koji i dalje prihvaćaju biti suradnici Božjega i našega Neprijatelja, jer je on izvor nadahnuća autorima ovoga zlodjela, dobro znaju da nemaju posla s nama, nego s Bogom, koji je po svojoj slici, po savjesti prisutan i u njima i želi da se svi ljudi spase!
6. Ova je jama sada prazna, onakva kakva je stvorena, veličanstveno djelo Tvorca čovjeka i svijeta, u svojoj skrovitosti, tišini i životu koji čovjeka pita o smislu i raduje ljepotom koju ne možemo do kraja shvatiti.
Međutim, neki su ljudi odlučili poremetiti taj mir i ispuniti ju ljudskim trpljenjem, kricima, tijelima, krvlju. I od tada ona u našemu spomenu nikada neće biti ispražnjena, a još manje isprazna.
Sjetimo se da je gospodin Mladen Kuka tu jamu našao bacajući kamenčiće i osluškivao odjek njihova pada. Tražio je ljudska tijela, ispunjenost jame, a našao ju odgovorom praznine.
Koliko je samo simbolike u tome! Uistinu, ta je jama, njezina praznina, ispunjavana tijelima, ali snagom praznine duša ljudi koji su ovdje – želeći dokinuti tuđe dostojanstvo – najviše razarali vlastito dostojanstvo.
I prisjetimo se da se jedan od nosivih teoloških pojmova, povezanih s Kristovim križem, tiče upravo riječi koja govori o praznini, o obespravljenosti, o odricanju snage božanstva – kenosis. Ta grčka riječ koju čujemo u himnu iz Poslanice Filipljanima otkriva da se Krist nije držao „svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« (obespravio se, stvorio prazninu) uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6b-8). Ljubav ostavlja prostor drugima; ljubav daje prostora drugima.
Ovdje u jamu, u prazninu htjelo se zapravo baciti Boga, Božju sliku. Ovdje je sa svakom žrtvom bio vučen i razmrcvaren i sam Gospodin. Zbog toga, gledajući u njezinu prazninu, u tamu, mi vjernici susrećemo Krista, baš kao i u svakome našem susretu sa svojim svakidašnjim križem.
7. Kristova muka, smrt i uskrsnuće očituju da Bog daje i obnavlja život onih kojima je stalo do bližnjih. To je ljubav od koje nas ništa i nikada neće rastaviti (usp. Rim 8, 38). Nikada i ništa: do su dvije cjelovite, potpune, ispunjene božanske riječi.
Zbog toga Isus kaže: Tko želi ići sa mnom, neka uzme svoj križ. Ne radi se o pozivu na malodušje („ne možemo ništa, to je tako…“). Za malodušje, Krist nam nije potreban!
Križ je sažetak njegove povijesti u kojoj poziva i nas: Izaberi za sebe onaj život koji je sažetak moga života; uzmi na sebe svoj dio ljubavi; drukčije život postaje težak i pretežak; prihvati dio križa koji sa sobom nosi svaku čežnju… Drukčije je teško voljeti.
Dakle, poziv da uzmemo svoj križ nije poziv da se trpi još više, nego pomaganje rastu srca, jačanje čežnje za Bogom i čovjekom, za svime od čega istinski živimo.
A Gospodina molimo da nam pomogne nositi križeve i da nas oslobodi svake ispraznosti, osobito kulture ispraznosti koja se nadograđuje na otrovno sjeme, ovdje izraslo do zastrašujućega remek-zlodjela.
Amen.
