Vjernici iz župa Biogradskog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadar četvrtog dana Devetnice sv. Stošiji, u utorak, 9. siječnja, ususret proslavi zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.
Svečano misno slavlje u zadarskoj katedrali predvodio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i dekan Biogradskog dekanata, a propovijedao je o temi ‘Molitva u liturgiji Crkve’.
„Molitva je bila u liturgiji od samoga početka. Prvi kršćani nisu imali pisanih tekstova. Prvi pape, prvi svećenici bili su uglavnom pjesnici i po uzoru na židovsku liturgiju, bilo je nepojmljivo da netko čita molitvu. Nego, molitva se izgovarala iz svoga srca. U prvih pet stoljeća kršćanstva gotovo svi pape bili su pjesnici, među kojima se osobito ističe papa Damaz koji je posljednja počivališta rimskih mučenika dao ukrasiti s posebnim stihovima i himnima. Papa Grgur Veliki ispjevao je mnoge himne koji se i danas upotrebljavaju u liturgiji“, rekao je don Dario. S protekom vremena, molitve su se počele zapisivati. „Nakon nekoliko stoljeća, nastale su liturgijske knjige, počeci današnjih misnih knjiga, misala. Ono što se prije izricalo, počelo se zapisivati, pohranjivati i upotrebljavalo se jedanput na godinu, sol un annum. Tako je nastala riječ ‘solemnitas’, što znači svetkovina. Svetkovina je jedinstvena. Molitva je od početka bila u srcu liturgije“, rekao je don Dario.
„Liturgija je javni čin u kojem sudjeluju narod i Bog. To je interakcija između Boga i čovjeka, a posrednik je Isus Krist koji je prvi glas u molitvi Crkve. Kad molimo Časoslov, Isus moli prvi glas, a narod moli nakon njega. Molitva u liturgiji daje posebnu snagu, mogućnost da po molitvi uđemo u bît onoga što slavimo u liturgiji, sakramentu“, istaknuo je don Dario, rekavši da se molitva ne može odvajati od liturgije.
Podsjetio je kako mnogi ljudi nisu bili sve razumjeli u liturgijskom obredu, kad su mise slavljene samo na latinskom. Stoga i nije bilo neobično vidjeti da netko moli krunicu za vrijeme mise. Čak se znalo reći, ‘Idem poslušati misu’. „No, liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora posebno naglašava djelotvorno sudjelovanje naroda u misi. Svećenik predslavi misu, on je glas Crkve, svećenik je u ime Isusa Krista i istovremeno predstavlja Krista, in persona Christi. Isus je oltar, svećenik i žrtva“, rekao je don Dario. Naglasio je posadašnjenje Isusove žrtve koja se događa ‘ovdje i sada’ na oltaru, kad god se slavi sveta misa.
„U riječima pretvorbe ne kaže se „Isus je bio rekao: ‘Ovo je tijelo moje’“, nego „Isus uze kruh, zahvali, razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja’. Toga trenutka, kad to svećenik izgovara, Isus se tada opet žrtvuje na oltaru, na nekrvni način. Jedanput u povijesti, u vremenu i prostoru, Isus se žrtvovao prolijevajući svoju krv i žrtvujući svoje tijelo. U svakoj svetoj misi ponovno se obnavlja ta žrtva. Slaveći svetu misu, uranjamo u nešto što ne vidimo, ulazimo u transcedentno koje je neobjašnjivo, nama ljudima nepojmljivo. I gdje god se slavi sveta misa, u bazilici sv. Petra u Vatikanu ili u bilo kojoj maloj crkvi, jednako vrijedi pred Bogom. To je osobito fascinantno“, istaknuo je don Dario.
Govoreći o veličini euharistijskog otajstva i žive Božje prisutnosti pod prilikama posvećenog kruha i vina, Tičić je naveo jedan primjer. Svećenik Zadarske nadbiskupije, don Šanto Bilan, rodom s otoka Iža, u komunizmu je bio zatočen u zatvoru. „U tamnici je našao dva, tri zrna grožđa iz kojih je istisnuo sok i dvije, tri mrvice kruha. I u najdubljoj noći, u tami, u svojoj ćeliji, slavio je svetu misu. Izrekao je riječi pretvorbe. Nekoliko kapi toga iscijeđenoga soka i tih nekoliko mrvica kruha više nisu bili samo to, nego su postali presveto Tijelo i Krv Gospodinova. Tada je začuo korake stražara i prepao se, da u tom činu ne bude uhvaćen, odnosno otajstvo euharistije obešćašćeno. U trenutku te panike, te čestice su mu se prosule i razlile po zatvorskom podu ćelije.
Dobro se sjećam toga svjedočanstva don Šanta, kako je govorio: ‘U suzama sam to, s ustima, dizao s poda. I to mi je bila najpotresnija misa u životu’, s tih malo prilika na rukama. Isus Krist, Bog, sigurno je bio s njim. Kasnije je don Šanto bio oslobođen, bio je župnik, umro je 27. siječnja 1994. godine. Puno je takvih primjera, kako i u takvim okolnostima, ako se iskreno, molitveno raspoložena srca slavi, misa jednako vrijedi“, poručio je don Dario.
U zahvalnosti Bogu što se misa sada slavi na narodnom jeziku, da ljudi mogu razumjeti liturgiju na svom jeziku, don Dario je rekao da molitva u liturgiji pomaže ljudima da shvate što se slavi, jer liturgija je puna znakova, gesti.
Vjernici su pozvani sudjelovanjem u liturgiji nadići naše vremenito, ono što je svakodnevno. „Zato su se crkve zvali hramovi, znači da se čovjek odvaja od vremena i prostora i posvećuje Bogu kroz riječi, geste, kroz Milost koju ne vidi i kroz svoje sudjelovanje. Liturgija je ispunjena osjetom vida, okusa, mirisa. Pričešćujemo se, kadi se. Sve što nas u crkvi okružuje, doprinosi da se u nama stvori prikladno raspoloženje. Zato su crkve drugačije od svakodnevnih prostora“, rekao je don Dario.
Potaknuo je vjernike da sudjeluju u misi i sabranošću svojih misli. „Teško je nekad biti sabran, ali važna je nakana, ‘Želim sada slaviti svetu misu’. Prisutnost je nekad teško održati. No, kad god se stavljamo u sjenu Božju, pod njegove skute, osjećamo njegovu blizinu. A najljepši dar naše kršćanske liturgije je ne samo da Isusa osjećamo i živimo, nego štoviše, hranimo se njime. Isus ostaje svećenik, oltar i žrtva i hvala mu na tome“, poručio je don Dario Tičić.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
