O temi „Pedagogija zajedništva, preuzimanja odgovornosti i praštanja“ izlagala je doc. dr. sc. Dijana Nenadić Bilan na rekolekciji svećenika Zadarske nadbiskupije u srijedu, 14. svibnja, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
Tri temeljna načela odgoja za zajedništvo su načela odnosa, slobode i odgovornosti te praštanja. „Zajedništva nema bez odnosa, komunikacije. Načelo odnosa temelji se na definiciji bitka, što je osoba. Osoba je biće u odnosu i osoba je ono što treba biti kad ostvaruje mogućnost odnosa s drugima. Čovjek postaje to što je zahvaljujući odnosima s drugima. Bît ljudske egzistencije je u usmjerenosti prema drugome. Čovjek dobro funkcionira kad je usmjeren izvan sebe, prema drugome“, istaknula je Bilan, rekavši da se zajednica rađa iz međusobnih odnosa pojedinaca koji pripadaju zajednici. Osoba i zajednica su u uskoj vezi, uzajamno se izgrađuju, nadopunjuju.
Predavačica je istaknula razliku između zajednice i mase. „Masa ne trpi individualnost, u masi je svaki pojedinac jednak, što znači da nema ni odgovornosti. Zajednica je zajednica ravnopravnih različitih individua, od kojih svatko ima vlastitu odgovornost. Zajednica ne lišava pojedinca osobne odgovornosti, kao što to čini masa. U zajednici je svatko različit, a u masi smo jednaki“, rekla je Bilan.
Govoreći o načelu slobode i odgovornosti, istaknula je da je čovjek slobodno biće, ali je uvjetovan mnogim vezanostima koji su naša „hvatišta za slobodu“.
„Prave slobode nema bez odgovornosti. Čovjek je biće odgovora. Riječ odgovor postoji u riječi odgovornost“, istaknula je Bilan, citiravši Viktora Frankla: „Život ima karakter pitanja, a naša egzistencija je karakter odgovora. Čovjek odgovara na život koji mu je darovan“.
Načelo opraštanja je temeljno načelo u življenju kvalitetne zajednice. Jer, „život u zajednici traži puno prilagođavanja, prihvaćanja različitosti, tolerancije; tu je puno sukoba, nerazumijevanja, šumova u komunikaciji. U puno svakodnevnih situacija treba oprostiti ili tražiti oprost“, istaknula je Bilan.
U društvu koje usmjerava na egocentričnost, predavačica je opisala kako djelovati u odgoju za zajedništvo na temeljima logoterapijskog pristupa čije su karakteristike otkriti smisao svoga života, svoga poziva, a pitanje je i je li osoba otkrila nadsmisao.
„Ni smisao nije dovoljan, da bi osoba bila ispunjena. U logoterapiji se gleda na čovjeka kao na cjelinu, na duh, dušu i tijelo koji se prožimaju i nadopunjuju u jednoj cjelini. Treća karakteristika je usmjerenost prema zajednici, da osoba funkcionira dobro u odnosima. I usmjerenost prema budućnosti; što je smisao moje budućnosti, koje resurse imam, koji mi nedostaju. Pritom je važna sloboda volje, da osoba otkrije da ima slobodu i da ima volje preuzeti odgovornost“, rekla je Bilan.
Važno je da imamo osjećaj smisla, jer imati osjećaj smisla je pokretačka snaga čovjeka. Kad nema smisla, trenutno ili dugoročno, pojavljuju se neuroze. Besmisao je izvor suvremenih neuroza i često su praćene stanjem dosade i praznine. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji, istaknula je Bilan, naglasivši da je važno da smisao bude za sve, i druge ljude u okruženju, ne samo za pojedinca.
„Najčešće se kaže da je logoterapija liječenje smislom. Frankl je bio skloniji da se pojam terapija ne bi trebao shvaćati kao liječenje, nego kao prevencija, njegovanje. Grčka riječ terapeia znači služenje, njega. Dakle, logoterapeut bi bio njegovatelj, koji pomaže osobi, zajednici obnoviti smisao i otkriti nadsmisao. Logoterapija daje ono što nedostaje svim drugim psihoterapeutskim pravcima, a to je da otkriva duhovnu dimenziju osobe i zajednice. Frankl to uspoređuje s automobilom. Kod auta, karoserija je kao tijelo, motor je psiha, a onaj koji vozi, dirigira kojim pravcima voziti je duhovna dimenzija“, opisala je Bilan.
Logoterapija proširuje vidno polje, usmjerena je prema uočavanju višeg smisla u nekoj situaciji i prema uočavanju drugih vrijednosti od onih koje su nas dovele u dotičnu situaciju. „Jer, mi smo skloni osobito pod traumama, problemima, strahovima, sužavati naše vidno polje; emocije nadrastu razum i pojedu volju, pa ni ono što znamo da treba napraviti, ne činimo.
Istraživanja pokazuju da su zaštićene osobe koje su osvijestile smisao svoga svakodnevnog dana i života, unatoč rizičnim čimbenicima u osobi i oko nje. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji“, poručila je Bilan. Frankl kaže: „Smisao je spas od otrovnog daha traume i spas od zaglavljenosti u prošlosti“.
Naime, „mnogi psihoterapeutski pravci znaju ostati zaglavljeni u prošlosti, pričaju samo o ranom djetinjstvu, nisu sposobni okrenuti se sadašnjosti, a kamoli budućnosti“, upozorila je Bilan.
Valja otkriti smisao trenutka, a smisao je da bude smisao za sve, ne samo za pojedinca, za sebe. „Nego da je to dobro i za sve oko mene. Ako je smisao samo za mene, onda je besmisleno, jer nisam stvoren da bude samo meni dobro. U logoterapiji, bît ljudske egzistencije je u postizanju nadsmisla, u nadilaženju samog sebe, u otkrivanju Boga, u okristovljenju“, poručila je Bilan.
Frankl kaže: „Ne postoji ništa na ovom svijetu što čovjeka može bolje osposobiti da nadiđe vanjske teškoće i unutrašnje borbe, od svjesnosti da u životu ima neku zadaću, misiju“.
„Dijelovi duhovne dimenzije čovjeka su potraga i čežnja za višim smislom u životu, za Bogom, nadilaženje sebe i sloboda volje. Svjesnost da sam slobodno biće i da mogu slobodno odabrati, da imam pravo izbora i da u tome moram biti odgovoran“, poručila je Bilan.
Prema logoterapiji koja upućuje na zajednicu, osoba se može ostvariti ako izlazi ususret drugome i Bogu kojima će služiti i koji je služe.
„To nije lako. Za to je potrebna odluka, sloboda i odgovornost. Logoterapija je usmjerena prema zajedništvu, upućuje prema drugome, bez drugoga nema izlječenja“, rekla je Bilan.
Vrijednosti davanja, primanja i stava
Karakteristika logoteraije je i poseban sustav vrijednosti. Smisao našeg života ostvaruje se kroz vrijednosti. Bilan je istaknula odgovornost kao etičku vrijednost koja je preduvjet za sve ostale vrijednosti. Postoje tri skupine vrijednosti: davanje, odnosno dijeljenje, primanje i stav.
Kad nešto dajem zajednici, kad živim za nešto i nekoga, sebe ostvarujem kad se dajem, darivam. Problemi nastaju kad se počinjem zatvarati i baviti sobom. U logoterapiji se smatra da je davanje najviši izraz moći i snage čovjeka.
Druga skupina vrijednosti su primanje. Lijepo je kad primamo, trebamo i želimo primati, to nas ispunjava. Primamo od Boga, ljudi, ljepote u prirodi, šetnje, umjetničkog djela. Naš život u zajednici bi se trebao sastojati od primanja i davanja, da bi zajednica ispunila smisao“, poručila je Bilan.
Uvjeti za razvoj zajedništva na temelju logoterapije su volja za smislom i slobodna volja. U razvoju zajedništva bitna je slobodna volja; ne sloboda od nečega, nego sloboda za nekoga, za nešto, za zajedništvo. Sloboda je da zauzmem stav prema zadatostima zajednice u kojoj se nalazim.
Postoje tri stupa koja podržavaju smisao života. „Prvi stup su vrijednosti davanja, djelovanja, ostvaruju se u stvaralačkim, radnim sposobnostima. A sve se temelji na ritmu. U zajednici je potreban ritam susreta, razgovora, druženja. Ritam je prvo iskustvo čovjeka dok smo još u majčinoj utrobi – tada smo osjećali ritam otkucaja majčinog srca, ritam disanja, hodanja. Po dolasku na svijet, ritam hranjenja, spavanja, u školi ritam rada, odmora, slobodnih aktivnosti. Tako se nastavlja na radnom mjestu i u svakoj zajednici.
Važno je da u zajednici zadržimo zdrav ritam, da imamo zdrav ritam redovitih susreta, razmjene druženja i razgovora. Nema zdrave zajednice bez redovitosti razgovora. Kvaliteta odnosa mjeri se kvalitetom komunikacije. A komuniciram kad se nađem u susretu s nekim. Iz nedostatka ritma proizlazi poslije nedostatak sigurnosti, raspada zajednice, reda, strukture“, upozorila je Bilan.
Kod stvaralačkih sposobnosti, pojedinac treba uočiti u zajednici što treba učiniti. „Zajednica traži moj angažman i moje djelovanje. Treba pitati kako mogu pridonijeti zajednici, tko traži savjet, pomoć, susret, razgovor, kad se trebam povući, otići u tišinu“, potaknula je Bilan. Zajednica traži angažman pojedinca. Svatko je pozvan svojim emotivnim, kognitivnim, kreativnim, radnim, financijskim sposobnostima doprinijeti zajednici.
Drugi stup na kojem stoji smisao života i naše zajedništvo su vrijednosti primanja koje se ostvaruju doživljajnim sposobnostima, a temelje se na toplini.
„Mi trebamo primiti od drugih. Trebamo se otvoriti drugome, zajednici. Zatim slušanje, čuti drugoga, povjerenje u drugoga i povjerenje u zajednicu, prihvaćanje drugoga i zajednice te zahvalnost – to su doživljajne sposobnosti.
Temelje se na toplini – to je ozračje, ono nešto između ljudi, u zraku, atmosfera. Bez topline ne bismo mogli živjeti u trenutku začeća, trebala nam je redovitost u toplini. Kažu da bi dijete umrlo, ako bi razlika u toplini bila veća od pet stupnjeva.
Svatko je potreban pažnje, brige, ljubavi. To je važno, jer ako čovjek uočava što mu drugi daje, ostvaruje doživljajne vrijednosti i kroz njih smisao sebe u zajednici. To će polučiti dobrobiti za osobu i za zajednicu“, poručila je Bilan.
„Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem i boli“
Treći stup na kojem počiva njegovanje zajedništva je konstantnost. „To su vrijednosti stava koje se ostvaruju putem sposobnosti za patnju, a temelje se na stalnosti. Znači znati izdržati, otpornost, moći biti bez ičega, ako stanje zajednice to zahtjeva u nekom trenutku, izdržati nerazumijevanje.
Vrijednosti stava dolaze do izražaja u teškim situacijama, traumama, neprijateljstvima, svađama, sukobima, bolestima, u nemoći, kada se kao osoba ne možemo ostvariti u zajednici, jer je neka osoba teška. Ali, bez obzira što se ne možemo ostvariti, možemo imati stav prema toj situaciji i donijeti odluku u smjeru nekog smisla kojeg smo izvukli iz situacije. Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem, boli i patnjom“, poručila je Bilan.
Vrijednosti za patnju su superiorne, teško ih je razvijat i pristajati na njih iz dana u dan. No, mi smo skloni uklanjati frustraciju kao da je ona izvor problema. Frustracija i teškoća su izazov u gradnji najviših, najznačajnijih vrijednosti“, poručila je Bilan.
„Osmisliti patnju i pronaći smisao patnje dovodi do prihvaćanja patnje i do početka radosnog trpljenja. Zato je važna vrijednost stava kod nepromjenjivih i teških situacija u zajednici. Vrijednost za patnju je suprotna očajavanju“, istaknula je predavačica.
Bilan je potaknula na razmatranje uz pitanja: Jesam li otkrio osobni poziv na smisao? Koji je smisao moga života u zajedništvu, zbog čega sam tu, za što i za koga sam tu, iz kojeg razloga sam tu, s kojim ciljem?
„Svatko od nas treba iskusiti slobodu izbora i odgovornost izbora. Kako donosimo odluke, jesu li odluke donesene s aspekta odgovornosti za sebe i za zajednicu? Praštam li, podnosim li probleme u zajednici, jer zajedništvo se ne može graditi bez patnje i problema koje nam zadaju drugi.
Kako se postaviti ako mi je loše u zajednici? Nekad su okolnosti i ljudi oko mene loši, ali koji je moj stav prema tome? To je važno. Kako ću se onda odnositi prema tim ljudima? Onda je to moj odgovor prema životu, prema Bogu i prema sebi. To je onda odgovorno življenje, to je izbor kojeg mogu učiniti i kojem se mogu učiti“, poručila je Bilan.
Osoba ili zajednica je u ravnoteži kad se sva tri stupa: davanje, primanje i stalnost, drže uspravno. Kad stupovi popuste, dolazi do loma, raskida, odlaska iz zajednice. „U suvremenom svijetu najčešće je napukao treći stup, patnje, vrijednost stava. Ali, zajednica može uz veliki napor i žrtvu održati zajednicu, bez obzira što je treći stup napuknuo, ako se prva dva stupa drže“, poručila je Bilan.
Osoba je u ravnoteži ako ima slobodnu volju. Ako je napadnuta slobodna volja, nema ravnoteže jer osoba nije odgovorna. Kad se oduzima pravo izjašnjavanja članu ili pravo odluke, gdje može odlučivati, u autoritarnoj zajednici, osoba nije u ravnoteži jer je napadnuta volja za smislom, prisutni su besmislenost, posljedično dosada i praznina.
Bilan je govorila o potrebi utemeljenja pedagogije zajedništva koja kao izolirana pedagogijska disciplina još nije utemeljena. U pedagogiji se smatra da je vrhunac društvenog odgoja zajednički odgoj koji se može provoditi kao odgoj u zajednici i cilj je odgoj zajednice.
Premda su u Nacionalnom kurikulumu u RH naglašene temeljne vrijednosti: znanje, solidarnost, identitet i odgovornost, u pedagoškoj stvarnosti to je daleko od istine, osobito solidarnost, upozorila je Bilan.
„Već postoji mogućnost da roditelji organiziraju nastavu kod kuće, izvući dijete iz zajednice i prema definiranim nastavnim planovima podučavati djecu kod kuće, a na kraju djeca dolaze polagati ispit. Što to znači u odgoju zajedništva djeteta?
Godine 2019. izašao je Pravilnik o organiziranju produženog boravka djece u školi. U tom slučaju, djeca se izvlače iz obitelji i ostavlja ih se gotovo cijeli dan u školi, bez roditelja. Pozitivne su namjere, no krajnji cilj po zajedništvo nije dobar, a smatram da je zajedništvo temeljna vrijednost našeg života uopće“, upozorila je Bilan.
Iz rada u praksi, primjećuje se kako su „djeca prezaštićena, razmažena te se u startu vidi kako se ne izgrađuju osobe koje će biti sposobne dati ljubav, podnijeti bol, patnju.
Logoterapija naglašava bezuvjetnu vjeru i bezuvjetni smisao života na zemlji. Na toj spoznaji je Vikotr Frankl utemeljio logoterapiju. Dakle, život ne gubi smisao ni pod kojim uvjetima“, poručila je dr. sc. Dijana Nenadić Bilan.
Ines Grbić
Više slika u Galeriji / Foto: I. Grbić
