U novoj epizodi ”Otvori spomenar!” obiteljske televizije Laudato, urednice Mirne Sigetić Gudelj, gostovao je glavni urednik Veritasa i ravnatelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu u Zagrebu, fra Vladimir Vidović. Govoreći o svojim službama i radu s korisnicima, dotaknuo se i svog duhovnog poziva i kako je do njega došlo, piše portal Laudato.
Fra Vladimir i cijelo osoblje Pučke kuhinje na Svetom Duhu svakoga dana osigurava svim svojim korisnicima više od 400 toplih obroka. Iznimke nije bilo ni u ovom božićnom razdoblju. U emisiji ”Otvori spomenar!” skromno i ponizno je opisao kako tu službu radi s potpunim predanjem i ljubavlju za svakoga tko je odbačen, marginaliziran, gladan i napušten.
“Moja obitelj i ja smo bili prognanici iz Starih Jankovaca gdje smo bili smješteni u jednoj vikendici. Bila je zima i jedna obitelj nam je dala taj dom na korištenje. Moja najmlađa sestra još nije bila ni rođena tada, a ja sam bio dijete u 3. razredu osnovne škole. Sjećam se još kao dijete te jedne slike u kojoj nemamo drva. S obzirom na to da je išla zima, skupljali smo drva i nosili smo ih gore na vikendicu. Tata je tada bio u Vinkovcima, a mi smo bili smješteni tu s djedom, bakom, mamom i mlađim sestrama”, objasnio je fra Vladimir.
“U jednom trenutku dolazi jedan čovjek na traktorskoj prikolici punoj drva u pratnji dvojice ili trojice muškaraca. I reče: ‘Ja sam župnik’. Ja sam do tada imao sliku svećenika kao nekoga tko je u crkvi. Ovo je bio svećenik koji je bio u šumi. Svećenik koji je ta ista drva cijepao s ljudima i kojoj je jednoj prognaničkoj obitelji donio cijelu prikolicu drva. Možda je to nekome beznačajno. Prošlo je gotovo 30 godina i uvijek mi je lijepo sjetiti se tog pokojnog svećenika Zvonimira koji je ostavio traga na mene do kraja moga života. Ta slika ujedno je i slika moga svećeničkog poziva: biti uz ljude. To je ujedno i poanta nas katolika, nas kršćana: biti uz ljude u svim prilikama! Uz gladne, uz napuštene, uz bijedne… Lako je biti u dobrom ili poznatom društvu. Ali biti s ljudima koji su na marginama, koji nemaju ništa…
Meni je tada taj svećenik kao malenom dječaku, kao osobi koji tada možda nije niti razmišljala o duhovnom pozivu, putem Božje providnosti donio tu klicu poziva. Ta slika mi je ostala. Tu istu sliku želim kroz svoje službe, uz svoje suradnike i sa svojom subraćom prenijeti dalje. Želim da svi koji dođu ovamo osjete tu toplinu, ljudskost (zato su tu i volonteri), blizinu Crkve koja je bliska čovjeku u radosti, ali i u žalosti, tuzi, neimaštini i bijedi. Radi toga smo i ovoga Božića bili s ljudima koji nemaju nikoga. Htjeli smo im pokazati jedno ljudsko lice: tu smo! Mi svećenici, redovnici, fratri smo tu! Ne ćemo otići spavati i odmarati se, nego ćemo iskazati tu bliskost. Ne zato što smo je dužni iskazati, jer nismo dužni. Već zato što ja to želim, to je stav moga srca! To je jedno temeljno opredjeljenje. To je ono što ja želim i što smatram važnim i bitnim. To je danas biti svećenik. To je danas biti redovnik. To je danas biti katolik. Na to smo svi pozvani. Bez izuzetka, bez iznimke.” (kta/laudato.hr)
