Veliki tjedan i Uskrs sa sobom donose liturgije velike ljepote i svečanosti prikladne velikom značaju događaja na koje se sjećaju. Taj značaj je naravno iskupljenje. A za pomoć u objašnjenju obraćam se trojici visoko kvalificiranih komentatora—Blaiseu Pascalu, St. Johnu Henryju Newmanu i St. Augustinu.
Počnite s Pascalom. “Postoje dvije istine vjere koje su jednako sigurne”, kaže ovaj 17th st. francuski matematički genij i religijski filozof. „Jedna je da je čovjek, u stanju stvaranja ili u stanju milosti, uzdignut iznad sve prirode, nalik Bogu i dionik njegovog božanstva. Drugi, da je u stanju pokvarenosti i grijeha ispao iz ovog stanja i učinjen sličnim zvijerima.”
U ovoj situaciji, razmišlja Pascal, postoji hitna potreba da netko obnovi odnos čovječanstva s Bogom, prekinut tim tajanstvenim padom čije su posljedice previše očite u ljudskoj povijesti i ljudskim srcima. Ali tko to može? Odgovor je, piše Pascal, “Isus Krist Otkupitelj” – on koji je “otkupio sve one koji su htjeli doći k njemu”.
Ovo nas vodi duboko u Veliki tjedan. Ono čega se prisjećamo i ponovno izvodimo na Veliki petak je Isusov najviši otkupiteljski čin – to savršeno prihvaćanje Očeve volje kroz koje je doveo svoj poziv kao Otkupitelja do ispunjenja podnoseći raspeće i smrt za nas.
Newman objašnjava bitnu ulogu u otkupljenju ljudske naravi koju Krist dijeli s nama: “Bog je uzeo našu narav na sebe da bi u njemu mogla činiti i trpjeti ono što joj je samo po sebi bilo nemoguće… Kada je ljudska narav umrla u njemu na križu, da je smrt bila nova kreacija. U njemu je namirila svoj stari i teški dug; jer je prisutnost njegovog božanstva dala transcendentnu zaslugu.”
Primjećujući da mnogi njegovi viktorijanski suvremenici ne vjeruju u sve to, Newman ih zamišlja kako govore: „Ne vidimo potrebu za tako čudesnim lijekom; odbijamo priznati tijek doktrine koji je potpuno različit od bilo čega o čemu nam govori lice ovoga svijeta.” A sada? Ne vjeruju li mnogi naši suvremenici zato što im je, duboko razmišljajući o iskupljenju, nevjerojatno ili zato što o tome gotovo uopće ne razmišljaju?
Ali Uskrs slavi činjenicu – otkupljenje – s Kristovim uskrsnućem kao Božjim pečatom koji to potvrđuje. Isusovim vrhunskim činom samopožrtvovnosti, naša je otkupnina plaćena, sa sjajnim posljedicama. I ovdje se okrećem uskršnjoj propovijedi svetog Augustina, koju je propovijedao početkom 5th stoljeća svojim vjernicima u sjevernoafričkom gradu Hippo:
“Sva ta zla… kojih smo svjesni u tijelu izazvana su grijehom, nisu nastala kroz naše prirodno stanje. Uostalom, od samog početka, preko čovjeka koji je sagriješio, primili smo ovo zlo naslijeđe od našeg oca grešnika.
“Ali došlo nam je drugo nasljedstvo, ono od čovjeka koji je preuzeo naše nasljedstvo i obećao nam svoje. Bili smo u posjedu smrti zbog krivnje; uzeo je sebi smrt bez krivnje. Ubijen je i tako je pocijepao mjenice dužnika. Dakle, neka vam svi um bude pun vjere u uskrsnuće. Ono što je kršćanima obećano nije samo sve što Sveto pismo naviješta da je učinjeno u Kristu, nego i ono što će se učiniti u njemu.”
Zaboravite na trenutak čokoladne zečiće i obojena jaja. Iskupljenje je nešto nemjerljivo veće. I s tom radosnom mišlju želim vam blagoslovljen Veliki tjedan i radošću ispunjen Uskrs.
Autor fotografije Bruno van der Kraan na Unsplash