Kad sam tek postao katolik, imao sam mnogo problema s Marijom. Kako je mogla čuti i odgovoriti na naše molitve? Kako ju je Crkva mogla opisati kao Majku Božju? Kako bismo, zaboga, mogli vjerovati da ona nikada nije zgriješila?
Ali jedno se učenje isticalo kao posebno teško: Uznesenje. Ova kaže da je Marija na kraju života, tijelom i dušom, uznesena u nebo. Koliko god to teško zvučalo, to je jedna od rijetkih nepogrešivih dogmi Crkve; svi katolici dužni su to vjerovati.
Dakle, kada sam se suočio s tim nedostižnim učenjem, bio sam prisiljen malo kopati. U svojoj sam se istrazi prvo okrenuo povijesti, koja je, čini se, potvrdila ovu čudnu tvrdnju – ili je u najmanju ruku nije odbacila. Jednostavno, nemamo nikakvih relikvija, niti groba, niti zemnih ostataka Marije.
Gotovo svi drugi apostoli još uvijek su obilježeni u svojim grobovima ili mjestima smrti, ali kada je riječ o Mariji, nemamo ništa od toga.
Ako je itko kroz povijest želio opovrgnuti Uznesenje – a bilo ih je mnogo s upravo tom željom – sve što je trebao učiniti bilo je pronaći Marijino tijelo.
Baš kao što su židovski vođe mogli zgaziti kršćanski pokret, izgrađen na Isusovom uskrsnuću, da su iznijeli njegovo istrunulo tijelo, tako bi se Uznesenje moglo opovrgnuti ako bi Marijino tijelo ikada bilo pronađeno. Ali nitko, kroz stoljeća, nikada nije tvrdio da ga ima. Ta je tišina mnogo govorila.
Povijest mi je otkrila da je barem moguće da je ova dogma istinita. Ali zanimljivo, kako sam postajao uvjeren Uzašašćem i sve više posvećen Mariji, doživio sam čudan sukob: što sam više vjerovao u Marijinu važnost, manje Želio sam da njezino Uznesenje bude istinito. To bi moglo zvučati čudno, ali zaključio sam da što sam više bio odan ovoj velikoj ženi, to sam bio razočaraniji što nisam imao nikakvu zemaljsku vezu s njom.
U svibnju sam neočekivano pozvan u Rim. Tamo sam obišao relikvije brojnih svetih muškaraca i žena. Morao sam boraviti na grobu pape Ivana Pavla II., dubokog duhovnog heroja. Molio sam kraj relikvija svetog Jeronima, jednog od najvećih bibličara Crkve i još jednog osobnog uzora. I naravno, dok sam uživao u ljepoti Bazilike svetog Petra, kosti svetog Petra zračile su cijelom crkvom. Svako od tih iskustava bilo je duboko okrepljujuće, velikim dijelom zato što sam bio fizički blizu ostataka takvih svetih ljudi.
Ali, na moje veliko nezadovoljstvo, Marije nije bilo. Vidio sam dosta freski i brojne mozaike koji prikazuju Marijino lice, ali to je sve. Na kraju dana, bilo je slika i slika – ali ne i pravih relikvija.
Zamislite kako bi bilo moliti se na grobu Marije, najveće svetice i savršene učenice. Zamislite ekstatično, nedvojbeno snažno iskustvo. Znajući koliko bi marijanske relikvije bile moćne, zašto bi Bog ostavio ostatke svih ovih velikih heroja, a uzeo Mariju od nas? Zašto bi je maknuo s ove zemlje i prenio izvan svemira?
Da bismo odgovorili, moramo razumjeti Uznesenje. Dogma kaže da je Bog uzeo Mariju na nebo. Ali moramo zapamtiti da nebo nije mjesto unutar našeg prostora i vremena. To nije toliko daleko carstvo, već dublja verzija ove trenutne stvarnosti.
Kao što se krug transformira u sferu kada prijeđe u treću dimenziju, tako se nebo produbljuje i ispunjava svijet u kojem trenutno živimo. Sfera je potpunija i potpunija je verzija onoga što bi krug mogao samo zasjeniti. Tako je i s nebom.
Pod tom rubrikom Velika Gospa svjetluca na novi način. To znači da Bog ovim događajem nije izbacio Mariju iz našeg svijeta. Umjesto toga, približio ju je tome. “Kraljevstvo nebesko je blizu”, kaže Isus, što sugerira da je nebo blizu onoliko koliko vam kuca srce. Ako je Isus bio u pravu, što je Marija bliže nebu, to je bliže nama.
Možda se ne možemo moliti u blizini njezinih kostiju, ali imamo mnogo bližu vezu od toga. Za nas, koji smo gladni duboke, fizičke veze s najsvetijim svecem u povijesti, ovo je uzbudljivo. To znači da Uznesenje nije samo istinito, već da je to jedan od velikih Božjih darova svijetu.
Ipak, ima još toga. Što se više približavamo Mariji, to više hodamo prema nebu. I tu otkrivamo ne samo Majku Božju, nego i samoga Boga.
Što zadire u srž ove velike dogme i otkriva njezin zadovoljavajući zaključak: Marija je, kroz svoje Uznesenje, naša vrata prema božanskome. Pozvani smo kročiti njezinim istim putem, pridružiti se Mariji “na zemlji kao na nebu”.
