Vatikan, 9. srpnja 2024. / 06:00 ujutro
Prošli je mjesec Rimska biskupija zatvorila istragu o vrlinama i ugledu svetosti Chiare Corbelle Petrillo, 28-godišnje supruge i majke koja je 2012. umrla od raka nakon što je odgodila liječenje do rođenja svog sina.
Chiara je poznata po svojoj radosti i jednostavnoj vjeri – koja je ustrajala čak i nakon što su mlada nevjesta i njezin suprug Enrico Petrillo doživjeli razarajući gubitak svoje prvo dvoje djece nedugo nakon rođenja.
“Jedna od temeljnih karakteristika Chiarine vjere: Nikada nije bila razmetljiva, nije bila netko tko ide uokolo govoreći ‘Ja sam dobar’”, rekao je Chiarin otac, Roberto Corbella, za CNA u završna ceremonija za biskupijsku fazu njezine kauze za proglašenje blaženom u nadbazilici sv. Ivana Lateranskog 21. lipnja.
Završetkom biskupijske faze, dokumentirana svjedočanstva i drugi materijali sada će biti poslani vatikanskom Dikasteriju za kauze svetaca na daljnje ispitivanje. Sljedeći korak u procesu bit će da je Papa prizna kao nekoga tko je živio život herojskih vrlina i proglasi je časnom.
Chiara je bila “uvijek nasmijana, voljela je šalu… uvijek spremna pronaći svijetlu stranu stvari. I nije sebe shvaćala previše ozbiljno”, prisjetila se Corbella.
“Činjenica da vidimo da se toliko ljudi u svijetu oslanja na nju pomaže nam da prihvatimo [her death] bolje, u smislu da je jasno da bih radije … da mi ona i dalje sjedi u krilu,” rekao je sa suzama u očima. “Ali kad vidimo da toliko ljudi traži njezinu pomoć, sigurno sve bolje prihvaćamo.”
Ispod je blago uređena verzija CNA-ovog punog intervjua s Robertom Corbellom.
CNA: Tko je bila Chiara?
Roberto Corbella: Mislim da je Chiara bila kći kakvu bi svatko poželio imati — vrlo veselo dijete, vrlo pažljivo prema svemu oko sebe, ljudima, ali i životinjama, stvarima. Bila je jako znatiželjna i brinula se o svemu oko sebe. Uvijek nasmijan, volio šalu, tako da uvijek spreman pronaći svijetlu stranu stvari. I nije sebe shvaćala previše ozbiljno.
Imate li najdražu uspomenu s Chiarom?
Imam toliko lijepih uspomena. Možda je trenutak kojeg se uvijek s najvećom radošću sjećam nakon ručka, kada je Chiara imala naviku sjesti na moje koljeno. Činila bi to i kao odrasla, čak i nakon što bi se udala. Kad bi došla na ručak kod nas doma, poslije ručka [she would sit on my knee]. To je bio njezin način iskazivanja naklonosti.
Nakon što ste vidjeli kako vaša kći doživljava veliku patnju zajedno sa svojim suprugom Enricom, je li se vaš pogled na bol i patnju promijenio?
Chiara je uvijek bila vrlo oprezna da ne dopusti da je vidimo kako pati. Kad bi se tijekom bolesti osjećala jako loše, vraćala bi se u svoju sobu govoreći da se ne osjeća baš dobro. Nikada se nije žalila, nikad nam nije dopustila da vidimo [her suffering]. Zapravo, minimizirala je ono što je proživljavala, pa smo tek djelomično shvatili kakva je njezina stvarna situacija. Ali svakako, da, naučila me shvatiti da je u životu sve relativno. Svakodnevno se žalimo — “Danas je tako vruće” — svi se žale. A onda ćemo se još malo žaliti da je prehladno. Postoje neke stvari koje su dio života i koje su prirodne. Chiara ih je mogla podnijeti, očito zbog svoje velike vjere.
Kakav je osjećaj imati kćer koja je sada poznata diljem svijeta po svojoj vjeri?
Uvijek kažem da smo mi sretni roditelji, jer svaki dan, gledajući vijesti, čujemo za malu djecu koja su umrla u nasilnim situacijama… U međuvremenu nas je napustila s osmijehom, u međuvremenu, otišla je nakon što nam je svima rekla,” Volim te.”
Zatim, činjenica da vidimo da se toliko ljudi u svijetu oslanja na nju, pomaže nam da prihvatimo [her death] bolje, u smislu da je to jasno, umjesto da sam danas ovdje i radim ovo [interview], radije bih da mi i dalje sjedi u krilu. Ali kad vidimo da toliko ljudi traži njezinu pomoć, sigurno sve bolje prihvaćamo.
Je li ovo iskustvo nešto promijenilo za Vas i Vaš doživljaj Boga, vjere, Crkve?
Pa da. Uvijek kažem da sam bio najsvjetovniji u obitelji, jer Chiara, njezina sestra, njezina majka, one su uvijek išle u crkvu. Bio sam jedan od onih koje papa Franjo naziva “nedjeljnim katolicima”. Išao bih na misu, ali činio sam samo ono što sam očekivao, iako nisam bio posebno poletan. Često se zateknem u preispitivanju. Put je jako dug, barem za mene, pa pokušavam učiti.
Kakva je bila Chiarina vjera i molitva, pogotovo jer je bila dio svijeta i generacije koja sve manje prakticira vjeru?
Ja bih rekao [Chiara lived the faith] vrlo jednostavno i vrlo prirodno. Još dok je bila mala majka ju je zajedno sa sestrom dovela u molitvenu skupinu. Tako je odrastala u toj skupini djece koja su se redovito sastajala, molila i tako dalje, i tako je razvila vrlo jaku unutarnju vjeru. I ona i njezina sestra nalazile bi vremena da se svaki dan posvete molitvi. Zatvorili bi se u svoju sobu u tišini. Bila je to više molitva slušanja nego usmena molitva. To ju je obilježilo kroz cijeli život — zatim je došlo do evolucije: Njezin odrasli život, tijekom razdoblja njezine veze [with future husband Enrico] naslanjala se na fratre u Asizu; tamo je pohađala stručne tečajeve s [youth center] i … Tamo se vratila da bi svjedočila nakon što je izgubila svoje prvo dijete. A tamo se vratila kad je bila u krizi s Enricom [during their engagement], a onda su se tamo vjenčali. Tako je sazrela. Ali jedno od temeljnih obilježja Chiarine vjere: Nikada nije bila razmetljiva, nije bila netko tko ide uokolo govoreći “Ja sam dobra…”
Imala je veze sa svima, čak i s ljudima apsolutno protivnim vjeri. I nije popustila [their lack of faith] ali nikoga nije osuđivala niti kritizirala. Utjecao je više njezin primjer, to što je znala slušati. Dakle, jednostavna vjera. Chiara je bila ono što nazivate djevojkom “svježeg lica” ili “djevojkom iz susjedstva”. Bila je vrlo jednostavna: traperice, majica. U usporedbi sa sestrom ili majkom, šminkanje joj je trajalo 30 sekundi, tako da je uvijek bila vrlo brza. Mislim da se to više prenosi, posebno na mlade ljude. Danas Chiaru cijene jer je vide kao jednu od njih. Uvijek kažem da je i danas ovdje, stopila bi se s ostalima.
Koju bi poruku Chiara željela podijeliti sa svijetom, a koju vi nosite u srcu?
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Rekao bih da je možda najrelevantnija poruka u ovim vremenima poruka mira. Chiara je kao dijete proživjela rat u Jugoslaviji. Bila je vrlo mala, gledajući vijesti na televiziji, i bila je jako uzrujana kad je vidjela te ljude koji su bili pogođeni. Dakle, danas bi joj bilo teško prihvatiti ono što se događa u svijetu na toliko mnogo mjesta i što nažalost mnogi ljudi pomažu potaknuti. Stoga mislim da trebamo smanjiti tenzije i pokušati razmišljati o miru.
Kako je Chiarin živi sin Francesco?
Francesco je nedavno napunio 13 godina i već je visok kao njegova baka… Vrlo je sličan Chiari. Kad je bio vrlo mali, ne samo fizički, već i po svojim darovima, karakteristikama, kreativnim sposobnostima i tako dalje. Inače je 13-godišnjak, onako divlji i navikao raditi što i 13-godišnjaci. Ali lijep unuk. Imamo i još troje unučadi.
Hannah Brockhaus je viša dopisnica Katoličke novinske agencije iz Rima. Odrasla je u Omahi, Nebraska, a diplomirala je engleski na Državnom sveučilištu Truman u Missouriju.
