Draga braćo i sestre!
Božićno i korizmeno vrijeme ove su se godine toliko približili jedno drugome da nam nisu ostavili mogućnost da se opustimo nego da iz jednog otajstva Kristova života odmah uronimo u drugo i da što dublje shvatimo kako nema razlike između Kristova utjelovljenja i rođenja kao čovjeka i njegove muke i smrti na križu i opet poradi čovjeka.
Pred nama je Isus Krist kao najveći događaj u povijesti svijeta i u povijesti spasenja. Mi koji živimo u ovom svijetu i ovom društveno – političko – medijskom kaosu ne možemo a da se ne pitamo: »Zar se Sin Božji uistinu utjelovio i rodio kao čovjek u ovakvom svijetu i je li uistinu trpio i umro za ovaj svijet? Što mu je to trebalo? Zar je toliko čovjeku vjerovao i zar je bio toliki optimist i utopist?«
I tu nije kraj našim pitanjima. Mogli bi ih postaviti još nebrojeno mnogo i ni na jedno ne bismo dobili drugi odgovor, osim onoga kojeg smo već davno naučili, a glasi: Ljubav! Nikada shvatljiva i nikada dokučiva ljubav Božja učinila je ono što čovjeku nikad ne bi palo na pamet i što nikada niti ne bi mogao pomisliti ili poželjeti.
Istina je da je Isus Krist podnio muku i smrt na križu za ovaj svijet, kao što je i istina da se od Posljednje večere Velikog četvrtka pa sve do dana današnjeg i do konca vremena Isus Krist neće prestati utjelovljivati u ovaj i ovakav svijet i to čini bez prestanka po svakoj svetoj euharistiji, svojom riječju i svojim tijelom i krvlju. On se ne prestaje utjelovljivati u ovaj konkretni svijet, ali sa željom da ne bude ovako kaotičan i da jednog dana napokon izađe iz svoga kaosa.
To što ovaj svijet još uvijek postoji možemo zahvaliti onoj istoj neshvatljivoj i nedokučivoj ljubavi Božjoj koja se kroz svu ovu ljudsku povijest nije ohladila i nije prestala vjerovati i nadati se da čovjek ipak može biti čovjek makar je njegova pokvarenost i zloća jednako neshvatljiva i nedokučiva kao i Božja ljubav i dobrota.
Dok smo ovih dana intenzivno razmišljali o Isusovoj muci i smrti, dva su se lika s Golgote nametnula tako značajno da ih nije moguće zaobići niti ignorirati: desni razbojnik i rimski satnik.
Je li pretjerano reći da su ta dvojica negativaca, jedan razbojnik, a drugi poganski rimski vojnik razapinjatelj, u najtežem i najdramatičnijem času Isusove muke i umiranja, bili Isusova najveća utjeha i posljednji čuvari nade i vjere u čovjeka?
U trenutku kad je izgledalo da je cjelokupna Isusova misija bila potpuni promašaj i da je sav njegov život bio potpuna iluzija, jedan od obješenih razbojnika mu govori: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje« (Lk 23,42). A satnik, gledajući kako je umirao, svjedoči: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15,39).
Jesu li ova dvojica negativaca u sebi sačuvali ono zrnce ljudskosti i dopustili svojoj savjesti da u ovako ekstremnim uvjetima i stanju, pokažu da je Bogu sve moguće? Da je primjer Isusovog umiranja, koji se i u smrtnom času uspio izdići iznad svih uvreda koje su se istresale na njega, toliko snažno djelovao na ovu dvojicu naizgled okorjelih grešnika, da je njihovo obraćenje moglo poslužiti Isusu Kristu da mirno prijeđe s ovog svijeta i da sebi kaže: »Da se ništa od svega dobra što sam ga ljudima na zemlji učinio nije sačuvalo, isplatilo se živjeti poradi obraćenja ove dvojice okorjelih grešnika.«
Draga braćo i sestre!
Primjer razbojnika kojem je Isus raj obećao i rimski satnik očiti su primjer da nema toga tko se ne može obratiti, ako je u sebi bar trun dobra sačuvao. Oni su pokazatelj kako Bog nikada neće dignuti ruke od ovog svijeta i kako će se i dalje nastavljati utjelovljivati, rađati, umirati i darivati za ovaj svijet, ali s dubokom nadom i vjerom da će se taj isti svijet promijeniti i obratiti, jer ovakav kakav je sad, neće ući u kraljevstvo Božje.
Tek priznanjem da je Isus Krist Sin Božji i da se i mi po obraćenju preporodimo na novi život sinova i kćeri Božjih, moći ćemo u srcu i duhu doživjeti i razumjeti značenje i smisao Kristove muke, smrti i uskrsnuća i njegove pobijede nad grijehom i smrću.
Neka vam ovaj Uskrs donese novu nadu i ulije novu snagu da nikad ne dignete ruke od samih sebe i ovog svijeta i da radite i živite za svoje i njegovo obraćenje i spasenje. To vam od srca želi i moli.
† Ivica Petanjak,
biskup
