Otac Roman Ostrovskyy, prorektor Grkokatoličke bogoslovije u Kijevu, izražava osjećaj potištenosti koju osjećaju Ukrajinci u ovoj trećoj godini sukoba u njihovoj zemlji. Kaže da ga u najmračnijim danima vjera drži.
Autor: Svitlana Dukhovich
“Dok god je čovjek živ, uvijek postoji nada, želja da se stvari mijenjaju na bolje i vjeruje da možemo nešto promijeniti.”
Govoreći za Vatican News, otac Roman Ostrovskyy, prorektor grkokatoličke bogoslovije u Kijevu, dijeli svoja razmišljanja o Buli “Spes non confundit”, kojom je papa Franjo nedavno proglasio nadolazeću Jubilarnu godinu.
Otac Roman je bibličar, studirao je biblijsku teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, a sada predaje u sjemeništu.
“Pažljivo sam pročitao tekst bule”, kaže on, “i našao sam mnogo lijepih i zanimljivih tema. Na primjer, važan je odlomak gdje Sveti Otac kaže da je kršćanski život putovanje, a cilj tog putovanja, i također Jubilarne godine, je susret s Gospodinom Isusom, a katolici i svi kršćani u Ukrajini osjećaju tu Isusovu zaštitničku prisutnost.”
“Međutim,” kaže on, “s druge strane, svi vidimo ogroman porast obeshrabrenja. U trećoj smo godini rata i ljudi to duboko osjećaju: umorni su, gube nadu da se stvari ovdje mogu promijeniti nabolje, da će se čuti naš glas.”
fra Roman Ostrovskyy
Mladi svećenik pripovijeda da je, kada je u njegovoj zemlji izbio pravi rat, vladao veliki strah i zbunjenost oko onoga što se događa. “Ali”, naglašava, “postojala je nada jer se Ukrajina snažno branila; nešto se događalo.”
Međutim, sada, s ratom koji traje i velikom patnjom i neizvjesnošću, mnogi ljudi padaju u očaj.
“Zaista nam je teško razmišljati o sutra”, kaže fra Ronan. “U Ukrajini nije realno planirati više od tjedan dana unaprijed. Zvuče sirene za zračnu uzbunu, odrasli i djeca skrivaju se u skloništima… Svi su Čekajući što će se sljedeće dogoditi, koji će komad zemlje biti oduzet, a najgore je što se tome ne možemo suprotstaviti, ponekad se čini da nas promatraju kao u igrici na računalu vidite što se događa, ali nitko ne želi u potpunosti sudjelovati i pomoći ljudima kojima je potrebna jednostavna pomoć, iu osnovi, samo zaustaviti agresora.”
Lagati zbog djeteta
Na pitanje što ljudima pomaže preživjeti u ovakvim uvjetima, pater Roman odgovara: “Svatko od nas nastoji sačuvati temeljne aspekte svog života. Svakako, vjera puno pomaže, molitva liječi i pomaže nam da idemo naprijed u najgorim danima, da vidimo malo svjetla i vjerujte da nas Gospodin neće napustiti.”
“Ali”, kaže on, “kada sretnete ljude i obitelji koji vam kažu ‘Nismo rekli našem djetetu da mu je otac poginuo u ratu, jer ima četiri godine, a još mu piše pisma’, shvatiti kako je obitelj jednostavno prisiljena lagati, pretvarati se, samo da bi sačuvala mentalno zdravlje djeteta. A takvih je obitelji na stotine, tisuće. Svijet bi trebao više reagirati i više razgovarati jer se agresija nastavlja”.
Život pod bombama
Prorektor Grkokatoličke bogoslovije napominje da se mnoge inicijative koje bi se mogle organizirati tijekom Svete godine ne mogu ostvariti u Ukrajini. Hodočašće je, primjerice, bilo jedno od najomiljenijih običaja kršćana u zemlji.
“Svaki put kad nešto planiramo”, objašnjava fra Ronan, “moramo uzeti u obzir činjenicu da bi bombe mogle pasti na nas. Uvijek je potrebno imati neku vrstu zaklona u blizini da pobjegnemo i sakrijemo se. Tako da su sve normalne aktivnosti sada dovedene u pitanje. “
Otac Roman iznosi više razmišljanja o aspektima spomenutim u Papinoj buli koji su, kaže, vrlo važni, poput majčinstva i očinstva. U Ukrajini se čak i to bore: “Mnoge majke s djecom morale su napustiti zemlju, očevi su ostali, neki se bore na fronti. Nažalost, već imamo mnogo primjera da se obitelji raspadaju jer žene ostaju u inozemstvu i muškarci ne mogu otići, stvarajući ogromnu napetost koja utječe na mnoge obitelji.”
Pesimizam u pogledu sutrašnjice
Jubilarna godina također je vrijeme da se siromašnima pomogne da osjete Božje milosrđe. Nažalost, rat koji traje već dvije i pol godine to sprječava: siromaštvo je sve veće, bolnice su sustavno gađane ruskim projektilima, sve je više izbjeglica i migranata, a stariji su prepušteni sami sebi.
“Ova invazija znači da je samo dostojanstvo čovjeka jednostavno gaženo do najniže razine. Kad vidimo bombe kako padaju na bolnicu ili dječji vrtić i onda nema nikakve reakcije”, zaključuje pater Roman, “to stvarno gubi svaku nadu i čini da se na sutrašnjicu gleda s velikim pesimizmom.”
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
