Sinodalni hod Komentar
Bruna Velčić
14.04.2023.
“Sinodalnost je življenje istinskog zajedništva koje se ne ostvaruje kroz uniformnost, nego kroz prihvaćanje i vrednovanje različitosti, jer različiti smo udovi jednoga tijela”, piše Bruna Velčić koja je kao delegat Riječke nadbiskupije pratila sinodalno zasjedanje u Pragu.
Odjeci kontinentalnog sinodalnog zasjedanja u Pragu
Zasjedanje u Pragu iznova mi je posvijestilo pluralnost i šarolikost naše Katoličke Crkve. Udovi Kristova tijela mnogi su i međusobno različiti. Iz tih razlika proizlaze i napetosti, i to je u Pragu posebno došlo do izražaja.
Generalizirajući, jasno su došle do izražaja razlike koje postoje između crkava istočne i zapadne Europe. To su dva plućna krila Europe koja različito dišu. Ali te razlike, koje su se tako uopćeno mogle uočiti između istoka i zapada, zapravo postoje na svim razinama Crkve. Postoje unutar različitih partikularnih Crkava, unutar naše Crkve u Hrvatskoj, unutar naše nadbiskupije, u našim župnim zajednicama, a u konačnici i među nama ovdje okupljenima.
Oni koji su oduševljeni sinodalnim hodom smatraju da je potrebno slušati i poticati suodgovornost svih pripadnika Božjega naroda, da je potrebno „proširiti prostor našega šatora“, odnosno naći mjesta za različitost.
Oni koji pokazuju rezerve osjećaju potrebu upozoriti na to da je Crkva ne samo sinodalna, već i hijerarhijska. Oni ističu da, iako je Crkva u svijetu, ona ne smije postati svjetovna.
Koje su to razlike koje su došle do izražaja u Pragu, a mislim da ih možemo uočiti i ovdje među nama? To su prvenstveno razlike u samom gledanju na sinodalni proces u kojem se nalazimo.
U Pragu je tako došlo do izražaja da su neki s njime oduševljeni, smatraju da je potrebno slušati i poticati suodgovornost svih pripadnika Božjega naroda, da je potrebno „proširiti prostor našega šatora“, odnosno naći mjesta za različitost, da je neophodno ući u dijalog sa svima koji se u Crkvi osjećaju marginaliziranima ili neprihvaćenima, ući i u širi dijalog, sa sekulariziranim društvom i njegovim izazovima, kako bismo mogli čitati znakove vremena. Da postoje određena goruća pitanja od kojih ne smijemo zazirati, kao što je uloga žene u Crkvi, prisutnost u Crkvi lgbt osoba itd.
S druge strane, došlo je do izražaja da neki pokazuju rezerve prema sinodalnom procesu, osjećaju potrebu upozoriti na to da je Crkva ne samo sinodalna, već i hijerarhijska, i da je uključenje laika nadopuna, a ne zamjena za ministerijalno svećeništvo. Brine ih da bi bi pastoralna rješenja mogla biti preludij doktrinarnim promjenama te da bi sinodalni hod mogao rezultirati svojevrsnom prisilnom adaptacijom poruke Evanđelja uvjetima današnjega svijeta, a time i razvodnjavanjem zahtjeva koje je Crkva pozvana naviještati. Oni ističu da, iako je Crkva u svijetu, ona ne smije postati svjetovna. Ona treba slušati, ali i izreći svu istinu s velikom ljubavi. Ukazuju na to da je temeljno pitanje koje si tijekom sinodalnog hoda kao Crkva trebamo postaviti nije „što Crkva želi od Isusa danas“, već „što Isus želi od Crkve danas“. Postavljanje prvoga pitanja išlo bi za neopravdanom reformom Crkve koja bi pojeftinila poruku Evanđelja.
Vjerujem da ove razlike primijećujemo i mi jedni kod drugih, da različito gledamo na cijeli ovaj sinodalni proces, te imamo različita mišljenja o tome kamo kao Crkva trebamo ići i kako djelovati u današnjem svijetu.
Međutim – i to je ono što bih istaknula kao pouku koju sam izvukla iz ovog sinodalnog zasjedanja – mi katolici pozvani smo na jedinstvo, a ne na uniformnost. Mi smo različiti udovi jednoga Tijela. Naše jedinstvo je jedinstvo različitosti.
Zasjedanje u Pragu pokazalo je da moguće susresti se, slušati se i razgovarati unatoč razlikama i napetostima koje postoje. Ako bismo samo u tome uspjeli, to bi već bio jako velik korak i uspjeh ovog sinodalnog hoda. Ako bismo naučili živjeti, hodati i djelovati zajedno sa svim različitostima koje među nama postoje, ne isključujući jedni druge, to bi već bio veliki uspjeh sinodalnog procesa. Upravo to je temeljna ideja proširenja šatora: učiniti prostor za različitost. To je smisao sinodalnih savjetovanja: istinski oživjeti zajedništvo među svima nama. Sinodalnost je življenje istinskog zajedništva koje se ne ostvaruje kroz uniformnost, nego kroz prihvaćanje i vrednovanje različitosti, jer različiti smo udovi jednoga tijela. Stoga smatram da je sinodalni hod od velike koristi za našu polariziranu Crkvu.
Polarizacija je, spomenuto je u Pragu, negativna stvarnost unutar Crkve jer ranjava Crkvu – Kristovo tijelo: nju treba izbjeći. Razlike nisu problem, već vrijednost. Napetosti nisu nužno nešto što je potrebno nadići, već ih je moguće shvatiti kao nadopunjavanje i kao manifestaciju ravnoteže koja treba postojati. Slikovito rečeno – bez napetosti „šator“ se raspada, a previše napetosti ga također uništava. Razlike i napetosti trebaju biti one koje nas neće iscrpljivati, već iz kojih ćemo crpsti snagu, i „šator“ treba biti siguran prostor gdje ćemo svi osjećati da možemo slobodno govoriti, gdje postoji međusobno slušanje i poštivanje, kako bismo budućnost naše Crkve gradili zajedno – a ne jedni protiv drugih – gledajući u različitosti bogatstvo i vjerujući u vodstvo Duha.
Ono što sam ponijela sa sobom s kontinentalnog zasjedanja je poziv da si posvijestimo temeljnu važnost zajedništva, na njemu moramo raditi, a put je upravo onaj susreta, razmjene mišljenja, otvorenog razgovora bez optužbi i osuđivanja. Nadam se da ćemo odgovoriti na taj poziv.
Iz rubrike:
Sinodalni hod
Fiducia supplicans – o bogatstvu blagoslova kao izričaja Božjeg milosrđa
13.02.2024.
Dokument govori o blagoslovu osoba, ne zajednica, blagoslovu koji uključuje molitvu za mir, zdravlje, dijalog, solidarnost, istaknuo je predavač.
Nadbiskup Uzinić ipak je otišao i korak dalje: „Iako sve heteroseksualne i homoseksualne veze ne možemo izjednačiti s kršćanskim pojmom braka, u tim zajednicama ima mnogo dobra poput uzajamna pomaganja, vjernosti, djece. Dakle i u situaciji tih parova postoji mnogo stvari koje su blagoslov. Zbog toga ima opravdanih razloga i za blagoslov para, a ne samo osoba.“
Iz rubrike:
Komentar
Od Uhača možemo učiti u mnogočemu
Marko Medved
13.02.2024.
Mons. Josip Uhač nije objavio memoare. To ne čudi jer se posve uklapa u njegovu skromnu i tihu osobu koja je cijeli svoj život ugradila u rad za Svetu Stolicu, po cijenu da glas o njegovu djelovanju do danas u Hrvatskoj nije dovoljno poznat.