„Večeras smo trebali biti u kazalištu na svečanoj akademiji kako bismo obilježili 100 godina naše nadbiskupije, no umro je papa Franjo i bilo bi neprimjereno slaviti. Stoga smo u našoj katedrali kako bismo molili za papu, kako bismo zahvalili za njegov život, za njegovo služenje. Želimo moliti Boga za kojeg je on s uvjerenjem govorio da se ne umara opraštati, da mu bude milosrdan. Istovremeno, naučeni od njega da se Bog ne umara praštati, želimo biti neumorni u traženju milosrđa i za njega i za sebe i za sav svijet u kojemu živimo.“ Ovim je riječima riječki nadbiskup Mate Uzinić započeo misu zadušnicu za papu Franju u petak 25. travnja u katedrali sv. Vida u Rijeci.
U emotivnoj propovijedi dopustio je blagopokojnom papi da ‘progovori’ kroz dvije njegove propovijedi: prvu je izrekao u Domu sv. Marte 17. travnja 2020. na temu „Bliskost s Gospodinom“, a drugu je izgovorio na sprovodu pape emeritusa Benedikta XVI.
Govoreći o prvoj, koja se oslanjala na tekst evanđelja pročitan na misi u riječkoj prvostolnici – o postuskrsnom ribolovu (Iv 21,1-14) – papa Franjo se prisjetio još jednog čudesnog ribolova – trenutka u kojemu je Petar dobio poziv da ‘lovi ljude’ (Lk 5,1-11). Taj trenutak je važan i za život pape Franje. Petar, nakon tog čudesnog ulova koji ih je sve zapanjio, kaže Isusu da ‘ode od njega jer je grešan čovjek’. Nešto slično je Papa za sebe rekao u trenutku vlastitog izbora da postane svećenik, biskup i u konačnici papa, što izražava njegovo biskupsko i papinsko geslo miserando atque eligendo, „pomilovavši ga izabra“, „pomilovan, ali izabran“. To se dogodilo i s Petrom. Milosrđe i poziv usprkos ljudskoj slabosti, rekao je Uzinić i nastavio promišljajući o onome što se potom dogodilo. Znamo, rekao je, što se dogodilo s Petrom, sve do zatajenja u noći Velikog petka, a što se poslije dogodilo s papom Franjom?
Posluživši se onim što je Papa govorio na pogrebu Benedikta XVI., rekao je da je potom bilo: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!«. Isus je riječi izgovorio na križu, a koje označavanju i prihvaćanje papinske službe. One označavaju tri predanosti. Prva je zahvalna predanost služenju Gospodinu i njegovu narodu koja je plod prihvaćanja potpunog besplatnog dara. Gospodin kaže: »Ti pripadaš meni… ti pripadaš njima. Odsad ćeš loviti ljude.« Ili, kako će kasnije reći: „Pasi ovce moje“.
Druga predanost je molitvena predanost. Papa Franjo nas je od prve večeri do posljednjeg trenutka pozivao da molimo za njega. Ta molitvena predanost, prema Papinim riječima, „oblikuje i tiho pročišćava između kušnji i proturječja s kojima se pastir mora suočiti (usp. 1 Pt 1, 6-7) i povjerljivog poziva da pase svoje stado (usp. Iv 21, 17). Poput Učitelja nosi na svojim plećima teret posredovanja i napor pomazanja svoga naroda, osobito u situacijama kad se dobro mora boriti da prevlada i kad je dostojanstvo naše braće i sestara ugroženo (usp. Heb 5, 7-9). U susretu kojim rađa taj zagovor Gospodin daruje duh krotkosti koji je kadar razumjeti, prihvatiti, nadati se i staviti sve na kocku, bez obzira na nerazumijevanja na koja bi se pritom moglo naići. To je nevidljiva i nedokučiva plodnost, koja se rađa iz svijesti o tome u koga se stavilo pouzdanje (usp. 2 Tim 1,12). To je povjerenje rođeno iz molitve i klanjanja, kadro razlučiti što se očekuje od pastira i uskladiti njegovo srce i njegove odluke s Božjim vremenima (usp. Iv 21,18). Pâsti znači ljubiti, a ljubiti znači također biti spreman trpjeti. Ljubiti znači: dati ovcama istinsko dobro, hranu Božje istine, Božje riječi, hranu njegove prisutnosti“.
Treća predanost je predanost podržana utjehom Duha koji mu uvijek prethodi u poslanju: u strastvenom nastojanju da prenosi ljepotu i radost Evanđelja, u plodnom svjedočenju onih koji, poput Marije, ostaju na mnogo načina podno križa, u onom bolnom, ali postojanom miru koji niti napada niti porobljuje, i u upornoj ali strpljivoj nadi da će Gospodin ispuniti svoje obećanje.
Na ovaj način je papa Franjo je sažeo život jednog pape. Što nakon toga? Želio bih zamisliti da se nakon toga dogodilo ono „skakanje u more“ (Iv 21,7) kako bi otplivao prema svom i našem Uskrslom Gospodinu. Vrativši se na Papinu propovijed iz Doma sv. Marte, Uzinić je rekao da Papa ukazuje na to da se u ovom drugom čudesnom ribolovu ne govori u zaprepaštenju. Sada se vidi neka prirodnost, došlo je do napredovanja u bliskosti s Gospodinom. Učenici ga prepoznaju, i Petar se gol baca u more da bi k njemu otplivao. Ovaj put ne govori ništa. Bliskost učenika s Gospodinom je narasla. Evo, rekao je nadbiskup, nakon takvog jednog života, nakon što se odgovori na Gospodinov poziv, nakon što se živi ona trostruka predanost i ovaj susret u smrti, koja je u biti početak novog života, postaje prirodan.
I mi kršćani se nalazimo u stanju hoda i napredovanja u bliskosti s Gospodinom, poručio je Uzinić citirajući Papu te nastavio govoreći da ima dojam da je ova bliskost s Gospodinom, svojstvena kršćanskom životu bez obzira na službu koju vršimo, nešto što je poraslo u vremenu pontifikata pape Franje. To je jedna od značajki njegova pontifikata. On je svoj pontifikat pretvorio u propovijedanje Boga koji nam je blizak, Boga koji je suosjećajan, Boga koji je Otac i ne osuđuje, nego oprašta, Boga koji je u Isusu Kristu prišao, da bi nas potražio i spasio, ne osudio i odbacio. U njegovom pontifikatu Bog je postao blizak svima, osobito onima koji su se osjetili i osjećaju udaljenima od Boga i koji se nalaze izvan periferija. On je svijetu i vremenu u kojemu živimo pokazao takvog bliskog Boga i na taj način sav svijet pozvao da bude blizak Bogu i da kao ljudi budemo braća i sestre bliski jedni drugima, kazao je nadbiskup.
U zaključku propovijedi se osvrnuo na jubilej Riječke Crkve, 100 godina ustanovljenja, a što se dogodilo 24. travnja 1925. godine. Uz prisjećanje na osobe koje su obilježile povijest, potrebno je dodati zahvalnost za one koji nisu bili dio ove Crkve, ali su bili s njom usko povezani i zahvaljujući njima je ova Crkva počela i imala pastire. Među njima je važan papa Pio XI. koji je bulom Supremum pastorale munus ustanovio Riječku nadbiskupiju, ali i papa Franjo koji nikada nije bio u Riječkoj nadbiskupiji, ali je Riječka Crkva bila s njim – u dvanaest godina njegova pontifikata – usko povezana kroz molitve i misna slavlja. S obzirom da nam je želja nadograđivati ono dobro svojih prethodnika, želim da nastavimo nadograđivati na svim onim naglascima koje je za opću Crkvu davao papa Franjo. „Želim da nastavimo graditi ovu našu Crkvu kao Crkvu siromaha, Crkvu otvorenih vrata, kao Crkvu izlaska, kao Crkvu u kojoj se propovijeda milosrđe, kao Crkvu u kojoj je važnija stvarnost od ideja, kao Crkvu u kojoj smo jedni drugima i svima braća i sestre, koji se brinemo za druge. To je ono što je važno: da sve ono što je dobro koje je nastojao, posijao i zalijevao, dopustimo da nastavi rasti s nama i u Riječkoj Crkvi koja nam je povjerena zajedno sa svim dobrom koje su ugradili oni prije nas, kako bi ova Crkva, ne samo sa zahvalnošću gledala u prošlost, nego i s ljubavlju aktivno živjela svoju sadašnjost i doista imala budućnost ovdje na zemlji, ali i onu s konačnim susretom s Gospodinom.“
Homiliju je nadbiskup završio vrativši se na propovijed na misi za Benedikta XVI., citirajući papu Franju: „Vjerni Božji narod je taj koji, sabran, prati i povjerava život onoga koji je bio njegov pastir. Poput žena na grobu o kojima čitamo u Evanđelju, ovdje smo s mirisom zahvalnosti i pomašću nade da mu, još jednom, iskažemo ljubav koja ne prestaje; želimo to učiniti s istim pomazanjem, mudrošću, tankoćutnošću i predanošću koje je on obilno razdavao godinama. Želimo zajedno reći: “Oče, u tvoje ruke predajemo duh njegov”.
Franjo, vjerni Zaručnikov prijatelju, neka tvoja radost bude potpuna kad konačno i zauvijek čuješ njegov glas!“
Na kraju mise, prije završnog blagoslova, nadbiskup je predvodio molitvu za papu Franju kod Knjige žalosti koja je toga dana bila otvorena u riječkoj prvostolnici i u koju su se upisali mnogi. Također, naglasio je još jednu posebnost vezanu uz blagopokojnog papu – sinodalnost. Izrazivši želju da Riječka Crkva postane sinodalna, istaknuo je: „Nije dovoljno da ja kao biskup želim slušati, da vaši župnici žele slušati. Važno je da vi vjernici želite govoriti. Da osjećate Crkvu kao svoju i budete glas u Crkvi koji se čuje. Da zajedno oblikujemo našu Crkvu. Bez toga taj proces nije moguć. Sinodalnost nije samo međusobno osluškivanje, nego i osluškivanje onoga što nam Sveti Otac, za kojega također večeras molimo da nam ga Bog providi, može reći.“ Zaključujući izrazio je želju u osluškivanje onoga što nam Duh Sveti želi reći. Nadam se da ćemo se međusobno čuti i čuti Duha Svetoga i da će on voditi našu Crkvu, kazao je Uzinić.
Objavljeno: 26. travnja 2025.
