Grad Novigrad i tamošnja Župa sv. Pelagija svog su nebeskog zaštitnika proslavili u srijedu, 28. kolovoza. Svetu misu poldanicu u tamošnjoj župnoj crkvi, sjedištu nekadašnje Novigradske biskupije, predvodio je mons. Vilim Grbac, uz koncelebraciju više svećenika. Uvodni pozdrav okupljenima je izrazio mjesni župnik vlč. Maksimilijan Buždon.
Svečanost je započela procesijom od crkve Gospe Karmelske, starogradskom jezgrom do župne crkve.
U homiliji je mons. Grbac naglasio, kako je sv. Pelagije svetac kojeg se štovalo u ovom kraju. „Vjerujem da ste ponosni što su vaši stariji željeli da baš sv. Pelagije bude zaštitnik i simbol ovoga mjesta“. Podsjetio je, kako i u Novigradu i u Rovinju gdje se nalaz mala crkvica sv. Pelagija, na vrhu zvonika je svečev kip. „To je znakovito, jer to znači da grad tomu svecu posvećuje pažnju“.
Osvrćući se kratko na svečev život, propovjednik je podsjetio kako je on mučenik iz 3. stoljeća, iz vremena velikih progonstava kršćana. „Za njega je važna 284. godina. U to vrijeme je Rimskim carstvom vladao car Numerijan koji je bio poznat po progonstvu kršćana i koji je za prefekta Istre ovdje u Novigrad postavio Evilarija, koji je posebno progonio kršćane. Pelagije je sazrio, bio je odlučan, dosljedan i shvatio je da i on mora nešto učiniti. Posjećivao je ljude u tamnici i hrabrio ih da doista žive s Isusom Kristom. To je bila ta nada, ta vjera koja je držala prve kršćane i u najžešćim progonstvima“, rekao je propovjednik, te nastavio „mi se danas možemo pitati gdje smo mi kao kršćani izgubili to da jedni drugima budemo ohrabrenje. Kad razgovaramo, uglavnom se žalimo, žalimo se stalno. Skoro da više prenosimo raznorazne strahove, bojazni. Gdje smo mi to kršćani da kažemo ‘čega se moramo bojati? Ako smo kršćani, ako činimo dobro, ako živimo u svojoj savjesti’“.
„Pelagije je odlučio napraviti nešto više od ohrabrenja. Otišao je do prefekta i prigovorio mu da progoni kršćane, i da njegova vjera nije prava, jer je politeista, jer vjeruje u sve i sva, svakakve bogove. Tako se otkrio kao kršćanin, te su slijedila progonstva, zlostavljanja, a na kraju je ubijen odsijecanjem glave izvan gradskih zidina Novigrada.“
„Možemo se pitati, zašto je neki sveti čovjek odabran kao zaštitnik. Uvjereni smo, da nije odabran samo zato da ga se časti, već zato da bude uzor. U čemu može biti primjer? U jednom momentu je Pelagije zapravo izrazio jedan čin hrabrosti kad je išao pred toga prefekta i kad je rekao ono što je smatrao da treba reći. Ovih dana smo se spomenuli 77. obljetnice mučeničke smrti blaženog Miroslava Bulešića. 11. rujna ćemo se spomenuti 78. obljetnice smrti i nestanka blaženog Francesca Bonifacija. I dan danas možemo čuti ljude koji kažu ‘što im je to trebalo’? Što je trebalo svetom Pelagiju da ide prigovarati za nepravde koje su se događale? Zar nije mogao mirno živjeti svoj život i čekati neke bolja vremena, neke bolje situacije u životu i bio bi ostao živ. Što je trebalo Miroslavu Bulešiću da svjedoči svoju vjeru? Kad su mu rekli neka ide u Rim, neka tamo studira, dok se to sve ne smiri, on je rekao da tamo ima dosta svećenika, a on će ostati sa svojim narodom. Tko bi mogao zamjeriti Francescu Bonifaciju da ne ide pomoći ispovijedati subratu svećeniku po noći, iako je znao da mu prijete smrću? Možemo se pitati što im je to trebalo? S druge strane, razmislimo malo, kakav bi taj svijet bio da nije bilo onih koji su se žrtvovali za pravdu, za poštenje, za istinu? Kakav bi taj svijet bio da nije bilo onih koji su se borili na kraju krajeva za istinu vjere, za Crkvu, za to da čovjek slobodno može ispovijedati svoju vjeru?“, upitao je propovjednik, te nastavio „da nije bilo onih koji su bili spremni žrtvovati se za vrednote u kakvom bi mi svijetu danas živjeti? Zato mi poštujemo učenike. Zato mi cijenimo njihovu žrtvu. Znamo da su ostavili primjer svima nama“.
Propovjednik je vjernike pozvao na promišljanje „što mi danas trebamo učiniti, po čemu bi sveti Pelagije danas nama mogao biti uzor i da nas malo ohrabri, da imamo malo više odlučnosti u našoj vjeri, da budemo svjesni toga da smo poznani biti i živjeti pošteni životom i u svoj kući i na radnom mjestu i gdje god jesmo, bez obzira što imamo dojam da koji puta živimo moru nepoštenja. Možda je poziv i izazov danas da živimo i da svjedočimo istinu, danas kada gotovo bi mogli reći da te istine nema. Možda danas treba na neki način svjedočiti svoju vjeru sa osjećajem za pravednost. Možda danas kada vidimo da ima nepravde jako puno oko nas, mi ćemo znati da svjedočimo svoju vjeru time da živimo za vrednote koje ne prolaze. To je ono što se možda danas od nas očekuje“.
Na kraju homilije mons. Grbac je prema poslanici sv. Pavla potaknuo vjernike na govor jezika ljubavi i razumijevanja, jer taj jezik svi razumiju. Nasuprot tomu, govor jezikom pohlepe, zavisti, mržnje, zlobe nitko neće razumjeti. „Zato sv. Pavao kaže ljubav je važna, ljubav i istina mora stajati iza naših tvrdnji“. Također je podsjetio i na Isusove riječi „tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem“. Naglasio je, kako to znači, živjeti po Isusovu primjeru. „Potrebno je da kao kršćani osjetimo zahvalnost i prema ljudima i prema Bogu. To je kršćanski stav. Neka nam sv. Pelagije bude uzor da ojača našu vjeru, da budemo jedni drugima ohrabrenje, poticaj da dostojno živimo svoj život i Bogu budemo zahvalni za dar života, onda ćemo i mi biti dar jedni drugima“.
Misa je zaključena blagoslovom s relikvijom sv. Pelagija.
Vjernici su na kraju, ophodom oko kipa, izrazili svoje osobno štovanje prema nebeskom zaštitniku svoga grada, sv. Pelagija.
Misi su nazočili predstavnici raznih gradskih službi, pripadnici vatrogasne postrojbe u svečanim odorama, a misu su glazbeno animirali članovi župnoga zbora.
O župnoj crkvi sv. Pelagija
Današnja trobrodna bazilika, koja je do 1831. bila katedrala nekadašnje Novigradske biskupije, izvorni je oblik dobila u starokršćanskom razdoblju (V.-VI. st.), u vrijeme osnivanja Novigradske biskupije. Tragovi toga razdoblja čitaju se na sjevernom uzdužnom zidu bazilike gdje su 1972. otkriveni starokršćanski prozorski okviri. U sklopu katedralnoga kompleksa nalazila se i krstionica (srušena 1782.) te zgrada s biskupskim stanom (episkopij, srušen 1874.). Stari zvonik na pročelju katedrale srušen je 1874. godine, kada je izgrađen novi samostojeći. Crkva je temeljito obnavljana 1408., 1580., 1746. i 1775. godine. U srednjem vijeku unutrašnjost je bila oslikana freskama, o čemu svjedoče njihovi ostaci na bočnom (južnom) oltaru. Današnje neoklasicističko pročelje dovršeno je 1935. godine. Interijer crkve danas obilježava duboki kor s baroknim oltarom ispod kojega se nalazi (rano)romanička kripta.
Glavni oltar ima svetohranište i kip Uskrslog Spasitelja. U crkvi na drugim oltarima nalaze se još: pala „ BDM, sveti Pelagije i sveti Maksim“, drveni kip BDM s Djetetom, slika svetog Petra, svete Agate i svetog Nikole iz Barija, slika svetog Karla Boromejskog, svete Lucije i svetog Antuna opata. Mramorni oltar u koru ima drveni kip BDM s Djetetom. U Kripti je drveni kip sv. Pelagija. Biksupski sedes i pulpit uzdignut na zidu nalaze se s desne strane središnje lađe.
O Novigradskoj biskupiji
Novigradska biskupija (tal. Diocesi di Cittanova, lat. Dioecesis Aemoniensis seu Emoniensis seu Civitatis Novae), osnovana je u VI. st. Osim grada Novigrada biskupija je obuhvaćala područje između Dragonje i Mirne te mora. Graničila je s Koparskom, Tršćanskom i Porečkom biskupijom. Nagodbom između Austrije i Venecije iz 1784. i odlukom pape Pija VI. iz 1788. Umag s okolicom (Materada), koji je prije pripadao Tršćanskoj, pripojen je Novigradskoj biskupiji.
Zbog nezdravog, malaričnog podneblja biskupi su većinom stanovali u Bujama gdje su neki i pokopani. Novigradska biskupija početkom XVII. st. imala je 12 župa. Od većih mjesta tada se ističu Brtonigla, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj, Šterna i Završje. Uz katedralni kaptol u Novigradu imala je i zborne kaptole u Umagu, Bujama, Grožnjanu i Oprtlju.
Biskupske sinode u postridentinskom razdoblju održavane su u Novigradu ili Bujama 1644., 1658., 1674., 1691., 1730. i 1780. Na njezinom području je djelovao glagoljaški samostan franjevaca trećoredaca (Novigrad).
Biskupija je bila sufragan Akvilejskomu patrijarhatu, a od 1751. Goričkoj nadbiskupiji i u cijelosti se nalazila u granicama mletačke Istre. Ukinuo ju je papa Lav XII. 30.VI.1828. bulom Locum beati Petri i pripojio Tršćanskoj biskupiji odnosno istom bulom uspostavljenoj Tršćansko-koparskoj biskupiji. Biskupija je stvarno ukinuta 23.V.1831. kada je umro njezin zadnji biskup Teodoro Loredano grof Balbi.
Razgraničenjem između Italije i Jugoslavije (1947.) najprije je njezin teritorij bio dodijeljen Pazinskoj apostolskoj administraturi, a konačnim rješenjem državnih i crkvenih granica uključen je u Porečku i Pulsku biskupiju (17.X.1977.), koja je bila sufraganska Riječko-senjskoj nadbiskupiji.
Od 1969. Novigradska biskupija ubrojena je među sjedišta titularnih biskupa Katoličke crkve. Aktualni titularni nadbiskup (archiepiscopus titulo Aemoniensis seu Civitatis novae), od 2018., je José Avelino Bettencourt, apostolski nuncij u Gruziji i Armeniji, navodi dr. sc. Elvis Orbanić na stranicama portala istrapedija.hr.
Txt: G. Krizman
Foto: Župa Novigrad/G. Krizman