U priči o Samarijanki na zdencu, učenici su se “čudili” što Isus razgovara sa ženom. Hoćemo li se i mi čuditi ovom razgovoru?
Evanđelje (Pročitaj Iv 4,5-42)
Priča o Samarijanki na zdencu duboko nas uvodi u otajstvo spasenja – veliku Božju ljubav prema grešnicima. U korizmi posebno pazimo na sebe kao grješnicitrošeći vrijeme i trud kako bi prepoznali ozbiljnost grijeha i radovali se Kristovoj pobjedi nad njim. Naša čitanja lekcionara ističu obje ove korizmene stvarnosti na predivan način.
Kako počinje evanđeoska priča, vidimo Isusa kako se odmara, u vrućini dana, na zdencu u Samariji. Prilazi žena, a Isus započinje razgovor s njom. U Starom zavjetu bunari su često bili mjesto gdje su započinjale bračne zaruke, jer su oni bili jedno od rijetkih mjesta gdje su se žene pojavljivale u javnosti. Vađenje vode bio je ženski posao, a oko bunara uvijek je bilo puno žena. Dvojica izraelskih patrijarha, Izak i Jakov, pronašli su svoje žene na zdencima, kao i Mojsije. Dakle, kada Crkva pogleda ovu priču o Isusovom susretu sa ženom na zdencu, ona vidi romansu – Bog u potrazi za svojom zaručnicom, Crkvom. Isus izražava ovu želju u smislu svoje žeđi: “Daj mi piti.” Bog je žedan nas, grešnika. Čak je i na križu Isus izdahnuo: “Žedan sam.” Kako važna istina koju treba razumjeti! Naš nas grijeh može obeshrabriti i dovesti do očaja bez njega. Kao što vidimo ovdje, Isus je taj koji preuzima inicijativu. Zaručnik traži svog ljubavnika.
Razgovor koji slijedi pokazuje gorljivost u Isusu da se ovoj ženi otkrije kao Mesija koju ne vidimo ni u jednoj novozavjetnoj priči. On joj želi dati “vodu živu” koja dolazi iz vjere u Njega. On opetovano usmjerava njezinu pozornost s vode u zdencu na žeđ za koju zna da ima u svojoj duši. Što je to bilo u vezi s ovom ženom što je potaknulo Isusa da se toliko trudi da joj se predstavi kao Mesija, kada je obično želio da svi šute o tome i ne govore ništa?
Ova Samarijanka bila je izopćenik među izopćenicima. Budući da je bila Samarijanka, bila je prognanica Židova, koji su Samarijance smatrali Židovima mješancima, izopačujući pravu vjeru Izraela. Budući da je bila žena, bila je negrađanka u kulturi koja je na žene često gledala kao na imovinu. Budući da je bila žena s “ugledom”, nakon što je imala niz muževa i živjela opušteno s još jednim muškarcem, bila je izopćenica čak i od drugih žena. “Dobre” žene nisu se htjele družiti s njom. Na zdencu je bila sama, u podne, u “đavolji čas”, kad nitko nije ni pomišljao raditi.
Koju je bolju osobu Isus mogao izabrati da pokaže svijetu da je došao za grješnike? Žena, koja predstavlja sve nas grešnike, nema ništa za ponuditi Isusu osim vlastite žeđi za Bogom. Imala je pitanja, imala je žeđ. Kao što je Isus znao za muževe, znao je i za žeđ. Njegova je žeđ susrela njezinu žeđ, frontalno. “Žena mu je rekla: ‘Znam da Mesija dolazi…kada dođe, sve će nam reći.’ Isus joj reče: ‘Ja sam Onaj koji s tobom govorim.’”
Žena je shvatila! Ostavlja svoj ćup s vodom na zdencu (ne razmišljajući više o takvoj vodi) i odlazi u grad da drugima govori (ne razmišljajući više o svom ugledu) o Isusu. Njezin život nikada neće biti isti. Već je počela kušati Vodu Živu.
Pogledajte što se dalje događa u ovoj priči. Učenici se vraćaju i žele da Isus jede – pretpostavljaju da umire od gladi. Je li on? “Ali on im reče: ‘Imam hranu za jelo za koju vi ne znate’.” Učenici su zbunjeni time, ali mi ne bi trebali biti. Nije voda i hrana ono što Isus traži – On je u lovu na grešnike koji, iako toga nisu svjesni, traže Njega. Zasićen je bujnom vjerom bespomoćnog, izopćenog grešnika. Zaručnik se raduje Zaručnici.
Mogući odgovor: Isuse, Ti uvijek tražiš da mi daš ono što često tražim drugdje. Pomozi mi utažiti žeđ Tvojom Živom Vodom. Danas sam ovdje osjećajući težinu svog grijeha. Moram zapamtiti da sam ja upravo osoba koju tražite.
Prvo čitanje (Pročitaj Izl 17:3-7)
Čitanje iz Izlaska daje nam povijest prvoga puta kad je Bog svom narodu dao “živu vodu”. Kad su Izraelci napustili Egipat i krenuli prema Obećanoj zemlji, iskusili su užasnu žeđ putovanja po pustinji. Pogledajte njihovu reakciju na nedostatak vode. Gunđali su protiv Mojsija, Božjeg postavljenog vođe, i optuživali ga da želi njihovu smrt. Gunđajući protiv Mojsija, naravno, oni su gunđali protiv Boga. Nakon svih čuda koja su vidjeli da Bog čini kako bi ih izbavio iz ropstva, umjesto poniznosti i povjerenja, arogantno su željeli da Bog dokaže da je on stvarno tu. Ova vrsta sumnje o Božjem karakteru seže sve do Vrta, kada je zmija uvjerila Adama i Evu da Bog zapravo ne brine za njihove najbolje interese. Nije ni čudo što je Mojsije bio ljut na njih!
IpakBog je ovim ljudima dao vodu iz kamena. Kad Mojsije svojim štapom udari o stijenu, voda poteče. U Novom zavjetu, sveti Pavao se osvrće na ovu epizodu (pročitajte 1. Korinćanima 10:1-4) i vidi stijenu kao prafiguru Krista na križu, čiji je bok bio pogođen vojničkim kopljem i oba voda (što označava Duha Svetoga) i potekla je krv (što označava euharistiju). U pustinji, na zdencu u Samariji i na križu, Bog želi dati Živu vodu grešnicima.
Mogući odgovor: GOSPODINE, oprosti mi kad sumnjam da znaš ili da ti je stalo do moje situacije. Hvala Ti što si vjeran i kad ja nisam. Oče, gunđanje mi pada previše lako. Pomozi mi da svoje gunđanje promijenim u zahvalnost.
Psalam (Pročitajte Ps 95:1-2, 6-7b, 7c-9)
Kada čitamo izvještaj o Izlasku o Izraelovom gunđanju i sumnji u Boga, dolazimo u iskušenje da budemo odbijeni i pitamo se: “Kako su mogli biti tako nezahvalni i odvratni?” Umjesto toga, bilo bi bolje da poslušamo psalmistov poticaj: “Ako danas čujete Njegov glas, ne otvrdnite srca.” Priča o Izraelu je naša priča. Ono što vidimo u njihovim srcima krije se i u našim. Dok slijedimo Isusa, Novog Mojsija, na našem putu kući u Nebo, suočit ćemo se s kušnjama, poteškoćama i uskraćivanjem, baš kao što je Izrael bio. Mogli bismo biti u iskušenju da kažemo Bogu: “Gdje si ti?” Mogli bismo pomisliti da nas želi uhvatiti. Kušnje nas nikada ne bi trebale navesti da kažemo Bogu: “Dokaži da si ovdje.” Umjesto toga, naše bi držanje trebalo biti držanje hvale (“kličimo Stijeni našega spasenja”), obožavanja (“kleknimo pred GOSPODINOM koji nas je stvorio”) i povjerenja (“mi smo narod koji On pasti, stado On vodi”).
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Rimljanima 5:1-2, 5-8)
Prepustite sv. Pavlu da nam sve to prikaže u grafičkoj perspektivi. Želimo li znati koliko nas Bog voli? Možemo si postaviti jednostavno pitanje: Bih li bio spreman umrijeti za one nezahvalne bijednike u pustinji, koji su gunđali protiv Boga i iskušavali ga? Pa, možda bih bio spreman umrijeti za nekoga tako dobrog kao što je Mojsije, ali za te ljude? Nikada! Bog, međutim, dokazuje svoju ljubav prema nama time što je “Krist za nas umro dok smo još bili grešnici” (Rimljanima 5:8). Ništa – čak ni ono najgore što možemo izvući iz naših tvrdih, sebičnih duša – ne može zaustaviti Božju ljubav prema nama. Ništa neće utažiti Njegovu žednu ljubav prema Njegovim stvorenjima osim samih isto tako žednih stvorenja. Zato sveti Pavao pouzdano piše da u Kristu imamo “mir s Bogom” i da On ne želi ništa drugo nego uliti u naša srca Živu vodu Duha Svetoga. nevjerojatno!
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hoću li ikada shvatiti koliko me voliš? Hoću li ikada biti voljan voljeti druge grešnike onoliko koliko Ti voliš mene?
✠
Slika: Krist i Samarijanka na zdencu Ferdinanda Georga Waldmullera, 1818., javno vlasništvo.
