U znak poštovanja Ivan Pavao II. poljubio je Kur’an. Fotografija je obišla svijet. U intervjuu za katholisch.de 14. svibnja, katolički stručnjak za islam profesor Felix Körner govori o simbolici čina svetog pape Ivana Pavla II. i osvrće se na kasnije pontifikate.
Fotografija od 14. svibnja 1999. na kojoj papa Ivan Pavao II. ljubi Kur’an obišla je svijet i potaknula rasprave unutar Crkve. Tada je poljski Papa primio u Vatikanu muslimansko izaslanstvo sastavljeno od šijita i sunita kao i predsjednika iranskog Ministarstva vjera. Među njima je bio i tadašnji poglavar Kaldejske crkve Rafael I. Bidawid. Poglavar Crkve dobio je primjerak Kur’ana na dar od muslimanskih posjetitelja. U znak poštovanja, sveti Ivan Pavao II. poljubio je svetu knjigu muslimana. Stručnjak za islam i isusovac Felix Körner u intervjuu za katholisch.de govorio je o gesti koja se dogodila prije 25 godina te se osvrnuo na pontifikate Benedikta XVI. i Franje. S njim je razgovarao Mario Trifunović, a razgovor prenosimo u cijelosti.
Gospodine Körner, prošlo je 25 godina otkako je Ivan Pavao II. poljubio Kur’an. Zašto je ovaj događaj bio toliko kontroverzan?
Iza ovoga je stajalo veliko teološko pitanje: Što je Kur’an za nas? Jer u Kristu leže skrivena sva blaga znanja. To je ono što piše u Poslanici Kološanima. Ali za Kur’an, Isus je samo jedan od mnogih proroka. Ako Papa poljubi Kur’an, znači li to da Katolička Crkva više ne vidi Isusa kao najvažnijeg Spasitelja? Naravno da ne! Rasprava o poljupcu javlja se samo ako se želi krivo shvatiti Ivana Pavla II.
Koje je bilo značenje ove geste? Ima li to još utjecaja na dijalog između kršćana i muslimana?
Što je Papa htio reći 1999. godine? Prvo: da je sretan zbog dara; i drugo: da poštuje uvjerenja drugih. Gesta je bila posve u skladu s Drugim vatikanskim koncilom. Išlo se potom i dalje: Benedikt XVI. molio je u Plavoj džamiji u Istanbulu. Nijedan glasnogovornik nakon toga nije rekao da je to bila tiha meditacija. Benedikt je molio u džamiji, a Franjo je muslimanskim gostima rekao: „Molite za mene“. U takvoj atmosferi sada je moguće jasno reći gdje imamo različita mišljenja, što očekujemo jedni od drugih – i kako možemo surađivati.
Je li bilo sličnih gesta Ivana Pavla II. ili njegovih prethodnika?
Da, definitivno su postojale. Već je Ivan XXIII. kao apostolski nuncij u Turskoj ostavio tragove koji su se svidjeli muslimanima. Zatim je Pavao VI. uveo riječ dijalog u crkveni rječnik, pa tako i za islamsko-kršćanske odnose. Ivan Pavao II. kasnije je u Vijeće za dijalog doveo prave islamske stručnjake. Uspostavljene su mreže, napisani tekstovi. Već je dokument iz 1984. „Dijalog i poslanje“ bio izvrstan. I sam Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici „Redemptoris Missio“ napisao da Duh Sveti dotiče i kulture i religije. Pritom je otvarao vrata.
Kakvi su bili vjetrovi u tom pogledu?
Na trenutke se činilo da glavni vjetar ponovno zatvara vrata dijaloga. Ali sada su tu tekstovi, relacije i, iznad svega, institucije te uvijek novi, hrabri znakovi. U svetoj godini 2000. vidjeli smo Papu kako moli u Umejadskoj džamiji u Damasku. Tada je njegov glasnogovornik za medije rekao da je to nakon tog događaja morao demantirati, rekavši da je to bio samo trenutak tihe meditacije.
Kršćanski fundamentalisti kritizirali su Ivana Pavla II. zbog njegove geste. Neki su tada govorili da on potvrđuje islamsku vjeru. Što im se može odgovoriti?
Fundamentalista ima na svim stranama jer žele sebi izgraditi čvrst identitet. Kršćanska vjera je mnogo uzbudljivija. Tamo uvijek možete otkriti nešto novo! Svatko tko gleda u svijet s evanđeljem vidi kako Božje kraljevstvo već raste, kako Kristov duh već djeluje. Kad kažem da u tebi vidim dobro, u tvojoj odanosti, tvojoj ozbiljnosti, ne kažem da prihvaćam tvoju perspektivu. Ponekad smo suglasni da se ne slažemo. Ali ima stvari koje jedni u drugima nalazimo kao uzorne, i na kraju učimo jedni od drugih.
Benedikt XVI. kritiziran je zbog govora u Regensburgu, Franjo zbog dokumenta iz Abu Dhabija o ljudskom bratstvu koji je 2019. godine potpisao zajedno s velikim imamom Ahmedom al-Tayebom, imamom Sveučilišta Al-Azhar, jednim od najcjenjenijih predstavnika sunitskog islama. Kakvo je trenutno raspoloženje s obje strane?
Zanimaju me argumenti kritičara. Oni koji se brinu često su u pravu, jer razloga za brigu ima. Ali ključno pitanje nije koliko je loše, nego što sada radimo. Nakon Regensburga započeli smo novu, ozbiljnu seriju kršćansko-islamskih susreta. Ovo je postalo teološki ozbiljno. Sada postoji čak i islamska teologija na njemačkim sveučilištima. Gotovo svaki dan imam zainteresirane susrete pune poštovanja sa studentima i kolegama. Tu se također može svjedočiti vlastita vjera.
Dokument iz Abu Dhabija dao je novi poticaj u dijalogu Katoličke Crkve s islamom. Kako se to dogodilo?
Dokument se također oslanja na Drugi vatikanski koncil. Kaže se: Osuđujemo svaku diskriminaciju na temelju boje kože ili vjere. Potom se kaže: Različitosti su od Boga određene. U slučaju vjerskih razlika to znači: Ako druga osoba vjeruje drugačije, onda susret može i za mene biti pročišćujući i obogaćujući, a to je Božja volja.
Franjo je bio oštro kritiziran zbog navoda da je religijski pluralizam Božja volja. Zašto?
Pa gotovo sve što Papa učini dobije oluju, čak i onu od katolika. I tu pomaže dobra teologija. Pitanje iza takvih glasova obično je: Dolazi li evanđelje doista do izražaja? I onda to možemo ilustrirati. U svakom slučaju, te su geste svjedočanstvo Evanđelja.
U kojoj mjeri ove geste služe razjašnjenju?
Papa Franjo je u programskom dokumentu „Evangelii gaudium“ na početku svog pontifikata prikladno rekao: Evangelizirati znači uprisutnjivati Božje kraljevstvo u svijetu. Kad se ljudi približe Bogu i jedni drugima, događa se ono što Isusova Radosna vijest obećava: tada Božje kraljevstvo raste među nama. Znak za to može biti i hrabra riječ bratstva i sestrinstva, ili poljubac pun poštovanja knjige koja je sveta za muslimane i koju poklanjaju Papi.
Što mislite da Franjo još treba učiniti kako bi unaprijedio dijalog?
Franjo zna da se u kršćansko-islamskom dijalogu ne radi o dogovoru oko pitanja vjere. Umjesto toga, on govori o hrabrosti da budemo različiti i da komuniciramo jedni s drugima kao ljudi različitih religija. Sada je pojačan prijateljstvom s institucijama, od onih atmosferskih do pravnih. Jer život u dijalogu zahtijeva i političku slobodu (kta/katholisch).
