Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije biskup Ivica Petanjak predvodio je u katedrali svečano misno slavlje.
U homiliji je istaknuo Bogorodicu Mariju kao uzor kršćanskog života potpuno življenog u predanju Bogu i njegovoj volji i kao takvom od Boga proslavljenom i na nebo uznesenom. Biskup nam to pojašnjava: “Uznesenje na nebo nije priznanje ni nagrada za životno djelo nego ispunjenje života koji je življen u potpunom predanju Bogu i čovjeku. Marija vjerom nije gradila karijeru, niti tražila rezultate. Bogu se ne vjeruje zato da bi gledao uspjehe i rezultate svoje vjere, nego da se svaki dan povjerava i predaje Bogu s jednim jednostavnim, ali odlučnim: DA! To je svakodnevno predanje bez buke i galame, „Da!“ u tišini, u neodgovorenim pitanjima, u neprospavanim noćima.
Zbog toga Marija može biti uzeta i uzdignuta, jer ništa svoga nije zadržala za sebe, nije postavljala uvijete, niti tražila povlastice i privilegije, niti garancije i potvrde. Otvorila je u sebi i u svome srcu slobodan prolaz i ulaz Bogu. Ne zato jer je bila bolja od drugih već zato što je nastojala vršiti volju Božju. Nije tražila jamstva, niti čvrste ugovore. Nego se jednostavno izručila. I to je to. Nitko ne može biti uznesen, ako prije nije dopustio da ga uzmu. Moram dopustiti da budem uzet, kako bih mogao biti uznesen.
Dovoljno za postavljanje jednostavnog pitanja: a ja, a mi? Na što sam ja spreman?
Svi se želimo uzdići: u poštovanju, u priznanju, u duhovnom životu… ali po koju cijenu? Dok se grčevito držimo sami za sebe i svoje razloge, nema govora ni o kakvom uzašašću.
Isusu kao Sinu Božjemu pripada sva čast kao i Ocu, ali kad je postao čovjekom odrekao se svega božanskoga sjaja i pojavio se među nama kao jedan od nas, kako nas ničim ne bi zaslijepio ili na sebe pozornost svratio. Kao da je sam sebe opljačkao, ispraznio se od svega božanskoga sjaja i u svemu slušao Oca i vršio njegovu volju sve do smrti. Tu treba tražiti poveznicu između Krista i Marije.
U svijetu koji nas uči da zgrćemo, da sebi stječemo, da akumuliramo, da smo puni svime i svačime, Marija nas uči umijeću stvaranja prostora za Boga, za drugoga. Ona je davala prostora, sad joj Bog daje prostora u svojoj nebeskoj proslavi, uz sina njezina Isusa Krista.
Ovdje se radi o otvaranju Božjem ulasku i silasku u nas, o otvaranju Božjem misteriju, Božjem otajstvu. Život nije matematika, nije računica, nije predvidiv, nije zatvoren, nije isplaniran. Život je misterij, neizmjerni ponor i neizmjerna dubina i širina, poput oceana, u kojem se može živjeti i opstati samo ako se prepustimo da nas vodi ruka Božja iz dana u dan. Iz trenutka u trenutak. Imamo povjerenje kao dijete koje je sigurno u roditeljskom naručju, a ne zna kamo ide i što ga čeka.
Ako je Marija slika i model proslave cijele Crkve, onda imamo potpuno drugačiju sliku o Bogu. To nije Bog koji nas želi kazniti niti uništiti, nego koji nas želi uzdići i uzvisiti. I Bogu je važan svaki di moga tijela. Sve što je na meni tjelesno stvoreno, stvoreno je zato da jednoć bude proslavljeno i da se ja svakim svojim organom proslavim, a ne upropastim.
Naš Bog ne želi biti sam u svojoj slavi, nego je zabrinut za sudbinu svakoga svoga stvorenja. Ništa nam Bog ne uzima i ne krade, nego nas preobražava i proslavlja. Marija je najsigurniji dokaz, živimo na ovom svijetu, ali nam je konačnica u vječnosti.”
Na proslavu ove svetkovine vjernici su se u krčkoj katedrali pripremali trodnevnicom koju su predvodili franjevci iz samostana na Košljunu.
