SVECI & UMJETNOST: Romuald nije bio slijep na zlo, već je sustavno radio kako bi ljude pozvao na reformu i slijedio Gospodina na putu savršenstva.
Neki katolici danas mogu biti razočarani stanjem Crkve i svijeta. Stalni skandali vezani uz seksualno zlostavljanje od strane svećenstva, svjetsko slavljenje onoga što su nekoć nazivali grijesima koji vape u nebo za osvetom, ono što svijetu izgleda kao pristajanje – sve nam daje razloge za tugu i pokoru.
Ali, usred velikog grijeha također se pojavljuje velika svetost. Možda to još uvijek ne prepoznajemo (iako je cijena kršćanstva u nekim nacijama svijeta smrt, mučenika nema). No, ako pogledamo povijest Crkve, postojale su i druge niske točke kroz koje je Bog vodio svoju Crkvu i podigao velike svece da je održe. Jedan od njih je i sveti Romuald.
Romuald je došao na svijet u Ravenni, važnom gradu na današnjoj istočnoj obali Italije, južno od Venecije. Vjerojatno je rođen oko 950. godine, iako neki hagiografski tekstovi tvrde da je imao 120 godina kada je umro, što bi značilo da je rođen oko 907., datum koji moderni autori osporavaju. Umro je 1027. godine.
Mnogi su ljudi čuli za izraz “mračno doba”, a da zapravo nisu znali što označavaju ili kada su bili. Nekada su povjesničari s anticrkvenim čipom na ramenu pokušavali sve ocrniti od pada Zapadnog Rimskog Carstva (476.) do renesanse (oko 1400.-1500.), ali znamo da to nije istina. Srednji vijek, na primjer, bio je vrijeme velikog kulturnog procvata. Izvrsna knjiga Phillipa Campbella, Crkva i mračno doba, pokriva razdoblje 430.-1027., iako napominje da je “mračno doba” zapravo nastalo da opiše 10. i 11. stoljeće, jer su to vremena za koja postoji najmanje dokumentacije.
Bila su to Romualdova vremena.
Njegovi biografi kažu da je živio životom talijanskog plemića iz 10. stoljeća, s njegovim manama i nedostacima, iako je razmišljao io životu pustinjaka. Pogođen kajanjem nakon što je njegov otac ubio čovjeka u dvoboju potaknuo je njegovu odluku: otišao je u opatiju, koja je nedavno prošla Cluniacovu reformu. (Kao što Campbell ističe, zapadnjački vjerski život – koji je bio pretežno benediktinski – postao je mlitav. Opatija Cluny u Francuskoj pokrenula je reformski pokret za vraćanje primitivne discipline zajednicama, a to se proširilo Europom.)
Romuald je, međutim, smatrao da to nije dovoljno strogo, i – što se činilo zajedničkim dogovorom – otišao je živjeti kod pustinjaka Marina blizu Venecije. Otprilike u isto vrijeme, venecijanski dužd (vođa grada), Pietro Orseolo, također je doživljavao kajanje što je svoju dužnost dobio tako što je sudjelovao u zavjeri koja je rezultirala ubojstvom njegovog prethodnika. Odrekao se vlasti i po Romualdovu i Marinovu savjetu stupio u benediktinski samostan. (Orseolo je danas kanonizirani svetac.) Obojica su se preselili u mjesto u blizini tog samostana, što je Romualdu omogućilo pristup knjižnici, gdje je razvijao svoje ideje o hermetičkom životu.
Uvjerili su ga da kao opat pokuša reformirati opatiju koju je prvotno obnovio, ali, budući da nije imao potporu redovnika, vratio se životu pustinjaka. Godine 1012., prema legendi, susreo je čovjeka po imenu Maldolus koji je rekao da je imao viziju redovnika u bijelim odorama kako se penju na nebo, te je Romualdu dao nešto zemlje na “Campus Maldoli”. Romuald, čiji su redovnici bili odjeveni u bijelo, sagradio je pet ćelija na zemljištu i tamo su osnovani oci Camaldoli (ili Camaldolese).
Romualdovi Camaldoli spajaju elemente samostanske zajednice benediktinaca s više samotnjačkim životom pustinjačke (pustinjačke) zajednice. (Naknadna podjela dovela je do zajednice Camaldoli koja je čisto pustinjačka.) Kontemplacija, povlačenje iz aktivne službe kako bi se usredotočili na Boga, obilježje je Camaldolija.
Romuald je diljem Europe osnivao samostane i samote. Želio je Camaldolija dovesti u Mađarsku, ali mu zdravlje nije dopuštalo. Umro je u Val di Castru, u središnjoj istočnoj Italiji, 1027. godine.
Živio je u doba moralnih izazova. Razgovarali smo o grešnicima s kojima se osobno susreo i/ili bio. Bilo je to vrijeme iskvarenosti svećenstva, homoseksualnog zlostavljanja svećenstva (Petar Damjan, jedan od njegovih ključnih biografa, obratio se na to), svjetovnih vladara koji žele kontrolirati Crkvu za vlastitu korist prisvajajući ovlast postavljanja biskupa. Bilo je to doba kada je kršćanstvo ponekad bilo tanki sloj koji je prekrivao latentno – ili ne tako latentno – poganstvo, kao što smo vidjeli s Sveti Bonifacije.
Romuald nije bio slijep na zlo – svoje ili svoje vrijeme – nego je sustavno radio na reformi, pozivajući ljude na reformu i nasljedovanje Gospodina na putu savršenstva. Njegov je težak i zahtjevan strukovni put, ali preživio je 10 stoljeća.
Giovanni Barberi, poznat kao Guercino (“škilji”, jer je bio kosook), bio je talijanski barokni slikar koji je živio od 1591.-1666. Upoznali smo ga u vezi s Sveti Alojzije Gonzaga. Na Guercinovoj slici “San Romualdo” iz oko 1640. svetac je prikazan u špilji, u bijelom Camaldolijevom habitu, na koljenima u molitvi. Dobar je barokni umjetnik, sve tri figure su fizički dobro razvijene, impozantan Romuald koji se nameće u središtu pozornosti. Romualdove su oči okrenute prema nebu, ruke ispružene u molitvenom stavu.
S njegove lijeve strane je anđeo koji tuče tamni lik. Komentator Wikipedije piše da anđeo koristi “palicu da kazni zalutalu osobu”. Ne mislim tako. Kao što je dugo bio slučaj, sve do sv. Ante u Egiptu, đavao je dugo iskušavao pustinjake i redovnike. Gdje je velika svetost, postoji i velika kušnja da se ta svetost uništi. Ali čovjek nije sam u borbi za Boga. Bilo da se radi o Romualdovom anđelu čuvaru ili nekom drugom božanskom glasniku, on tjera đavla koji Romualda želi skrenuti s njegova puta. O Romualdovoj privrženosti Bogu govori njegova usredotočenost na Boga, čak do te mjere da se odvraća od duhovne borbe pored sebe. I zato je postavljen u ovoj pećini naspram neba, naspram neba, s oblacima koji su često znakovi Božanske slave.
Slika se nalazi u Muzeju grada Ravenne.
(Za opširniji život sv. Romualda vidi ovdje.)
