Poučavanje i obrana vjere bilo je sveto poslanje za svetoga papu koji je vodio Crkvu od 1903. do 1914. godine.
Teško je precijeniti brutalnost i nehumanost 20. stoljeća. U rasponu od 100 godina deseci milijuna su poklani zbog rata, tiranije, genocida i ideoloških režima izgrađenih na krvoproliću. Ne mogu vjerovati da je čovječanstvo stvarno bilo mnogo bolje u prošlom stoljeću nego u godinama koje su prethodile Božjoj odluci da prekrije Zemlju poplavom i počne ispočetka. Ipak, ostajemo ovdje. Slomljen, pao, naučio nekoliko lekcija i naizgled zaboravio isto toliko.
Kad god pročitam makar i kratak pregled užasa 20. stoljeća, čujem Isusa kako govori Petru: “Na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Matej 16,18). Ako se 1900-ih sjećamo po bezumnom krvoproliću i počinjenim zlima, onda se također moramo sjetiti velikih Petrovih nasljednika koje je Duh Sveti pozvao naprijed da vode Crkvu kroz nemir. Do sada su kanonizirana četiri pape iz dvadesetog stoljeća, više od ukupnog broja svetih papa iz prethodnih devet stoljeća. Sveti Pio X., koji je vladao kao papa od svog izbora 1903. do svoje smrti 1914., prvi je od ovih velikih Kristovih namjesnika, kojeg je 1954. kanonizirao papa Pio XII.
Pio X. poznat je po svojim brojnim reformama i svom oštrom tretmanu modernosti i ideologija u njoj, ali iako cijenim njegovu odvažnu hrabrost i privrženost Kristovoj viziji njegove Crkve, uvijek se sjećam njegove ljubavi prema djeci. Možda bolje nego bilo koji svetac u živom sjećanju, Pio X. uzeo je k srcu Isusov zahtjev da “pusti dječicu da dolaze k meni”. Kao biskup Mantove, a kasnije i venecijanski patrijarh, Pio X., tada zvan biskup Sarto, često je nosio slatkiše u svojim džepovima, dijeleći ih djeci s ulice u svojim svakodnevnim šetnjama gradom. Često je koristio priliku da im drži kratke lekcije o katekizmu dok su jeli slatkiše. Nakon što je izabran za rimskog biskupa, Pio X. volio je okupljati djecu oko sebe za svoje papinske audijencije, ispitujući ih ne samo o vjeri, već io njihovom svakodnevnom životu, te sa zanimanjem slušao njihove priče i brbljanje.
Pio X nije samo smatrao da su djeca dragi sugovornici i šarmantni pratitelji u šetnji. S pravom ih je vidio kao ravnopravne baštinike neba, povjerene njihovim roditeljima, učiteljima i svećenicima. Poučavanje vjere stoga za njega nije bila puka zabava, ugodno odvraćanje pažnje od žurnog birokratskog posla visokog prelata. Za Pija X. to je bila sveta misija. Reformirao je sjemeništa koja su mu bila nadležna kako bi svećenici mogli bolje služiti svojim župljanima, a posebno kako bi osigurali jaču katehezu. Tijekom godina dok je bio kancelar Travisa i duhovni ravnatelj tog sjemeništa, organizirat će satove vjeronauka za gradsku djecu, koja su pohađala javne škole u kojima je talijanska svjetovna vlada zabranila religiju.
Najznačajnije je da Pio X. nije vjerovao da djeca trebaju biti isključena iz sudjelovanja u Tijelu Kristovu. Često nazivan “Papa euharistije”, Pio X. često je veličao primanje svete pričesti kao “najkraći i najsigurniji put do neba”. Unatoč konvencijama svoga vremena, utvrdio je da Krist nikada nije mislio da njegovo Tijelo bude rezervirano za odrasle, zabranjeno djeci koju je toliko volio. Godine 1910. Pio je izdao dekret Quam Singularikoji je dob za prvu pričest snizio s 12 na 7 godina, što je određena “dobna diskrecija”. Jednom, kada je četverogodišnji dječak impresionirao Papu svojom jasnoćom i razumijevanjem Euharistije, Pio X. ponudio je djetetu svoju prvu pričest.
Pijeva duboka ljubav prema njegovoj duhovnoj djeci u konačnici će utjecati na njegovu smrt 1914. Nije mogao znati što će stoljeće donijeti njegovoj voljenoj Crkvi i svijetu, ali kako su se nacije upuštale u utrku u naoružanju i filozofije modernog doba uzeo maha, znao je da dolazi veliko zlo. Kad je u ljeto 1914. izbio rat, Papa je bio slomljena srca dok je bespomoćno gledao kako njegov kontinent tone u rat. Soj se pokazao prevelikim za ostarjelog papu. Dok je njegovo umorno tijelo podleglo konačnoj bolesti, srce Pija X. ostalo je uz njegovo stado: „Ovo je posljednja nevolja koju će Gospodin pohoditi na meni. Rado bih dao svoj život da spasim svoju jadnu djecu od ove jezive pošasti.” Nijedan svetac ne bi se jače borio za obnovu svih stvari u Kristu od svetog Pija X., i možemo biti uvjereni da ovaj blagi papa, neustrašivi zaštitnik vjere i otac pun ljubavi nikada nije prestao zauzimati se za svoju ljubljenu djecu na zemlji.
Sveti Pio X., moli za nas!
