Sv. Benedikt rodio se oko 480. u Nursiji u dobrostojećoj obitelji. Na školovanje je poslan u Rim gdje ga tamošnji život i ponašanje klera nisu oduševili. Težeći za dubinom i ozbiljnošću, napustio je Rim i odabrao potpunu samoću u jednoj od špilja kraj mjesta Subiaco. Tako je nadahnut redovništvom kršćanskog Istoka započeo njegov život u osamljenosti, strogosti i pokori.
Stekavši brojna duhovna iskustva i spoznaje, poslije tri godine utemeljio je malu zajednicu s kojom je u duhu zajedništva i askeze slavio Boga. Vodio je kao poglavar i jednu monašku zajednicu u Vicovaru želeći raspuštenim monasima uvesti red i zdravu stegu, a kad su mu neki od njih pružili čašu otrovana vina, Benedikt je čudesnim Božjim zahvatom bio izbavljen od sigurne smrti.
Nakon Vicovara vratio se u Subiaco gdje su ga monasi zamolili da im bude duhovni otac. Benedikt je monahe podijelio u 12 manjih samostana, a na čelo svakog postavio je jednog monaha kao oca. Preuzevši duhovno vodstvo svih samostana polako se počeo oblikovati benediktinski način monaškog života. Bila je to škola služenja Gospodinu koja je oživljavala duh prvih kršćana gdje su se osobito poštovale molitva, rad i poslušnost da se u svemu slavi Bog.
Benediktinski samostan na Monte Cassinu koji će kasnije osnovati postao je u doslovnom smislu grad na gori gdje su braća živjela monaški ideal moli i radi ostvarujući stalnost na jednom mjestu uz bratstvo rada i molitve. Uz molitvu je njome prožet stajao i rad braće, jer je nerad najveći neprijatelj monaškog života te bi monasi trebali živjeti od rada svojih ruku. Takvo shvaćanje nije ni do danas izumrlo što dugujemo Sv. Benediktu.
Benediktovo Pravilo je na Monte Cassinu dobilo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovom idealu svetosti očitujući veliku životnu mudrost i zahvaćenost Bogom koju je kroz stoljeća svjedočila velika benediktinska obitelj skrovitih redovnika i redovnica. Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao program ostavio ove riječi: Božjem se djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije pretpostaviti, pa je tako sav benediktinski život određen i prožet svetom liturgijom koja za monaha predstavlja vrhunac dana. Zajednička molitva bratsko je slavljenje Boga iz koje izlazi snaga i hrana za život.
Sv. otac Benedikt umro je 21. ožujka 547. te se njegov blagdan stoljećima slavio na taj dan. Kako je u korizmi slavljenje suzdržano, njegov je blagdan premješten na 11. srpnja da mu se može nesmetano posvetiti prikladna i zaslužena pozornost.
Grob mu se nalazi u crkvi opatije Monte Cassino, a u ikonografiji ga se obično prikazuje sa štapom i knjigom Pravila, dok kraj njega stoji gavran koji mu je donosio komad kruha dok je živio u špilji. Benediktinci su svojim djelovanjem oblikovali europsku povijest stoga ga je papa Pavao VI. proglasio zaštitnikom Europe.
J.Vr.,KT
