Sveta Stolica zatražila je 21. ožujka 1964. status stalnog promatrača pri Ujedinjenim narodima (UN) i od tada njezin predstavnik smije sudjelovati na sastancima UN-a, ali ne mora glasovati o operacijama plavih kaciga. Međutim, odnos s UN-om nije uvijek bez sukoba, primjećuje Anita Hirschbeck u prigodnom tekstu za KNA objavljenom 21. ožujka 2024. godine.
Prije 60 godina Vatikan je dobio status promatrača u Ujedinjenim narodima. Nešto kasnije u sjedištu UN-a u New Yorku obratio se Pavao VI. (1963. − 1978.) s apelom za mir zemljama članicama i svjetskoj javnosti. „Nikad više rata! Nikad više rata!“, riječi su prvog obraćanja jednog pape Općoj skupštini UN-a koje su i danas prikladne.
Status promatrača Svetoj Stolici omogućuje održavanje stalne promatračke misije u sjedištu UN-a i pridruženim organizacijama. Ima pristup dokumentima i dopušteno joj je prisustvovati većini sastanaka. To znači da može diplomatski utjecati na članice UN-a, također u pozadini. Status promatrača spašava Svetu Stolicu, među ostalim, od utjecaja na oružane mirovne misije. Lateranski ugovori iz 1929. ionako su Vatikanu nametnuli široku neutralnost. Aktualni ratovi, na primjer u Ukrajini, pokazuju da Sveta Stolica i dalje zauzima ovu neutralnu poziciju kako bi ostala u razgovoru kao mirovni posrednik, navodi se u tekstu.
Nikako nije bilo samorazumljivo da je Sveta Stolica tražila status promatrača i time priznala legitimitet UN-a. Išlo je to uz otpore. U poratnim godinama, kada je utemeljen UN, Pio XII. (1939. − 1958.) nikako nije bio u prijateljskom odnosu prema jednom od njegovih osnivača: Sovjetskom Savezu. Osim toga, Vatikan je u to vrijeme još uvijek inzistirao na posebnom položaju Katoličke Crkve među svjetskim religijama. Ljudska prava i vjerska sloboda još su mu bili strani pojmovi.
Ipak, Sveta je Stolica već za Pija XII. imala status promatrača pri nekim podorganizacijama UN-a, poput Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i UNESCO-a. Situacija se promijenila za vrijeme Ivana XXIII. (1958. − 1963.), kada je Vatikan uspostavio prve kontakte s istočnim blokom.
Drugi vatikanski koncil (1962. − 1965.) donio je značajne crkvene reforme, uključujući i prihvaćanje drugih religija. Zahtjev koncilskog pape Pavla VI. (1963. − 1978.) trebao je „Svetoj Stolici dati čujan glas u zajednici država, ne samo kao država među drugim državama, nego i kao humanitarnog entiteta izvan nacionalnih kategorija“, kako je zabilježio crkveni povjesničar Jörg Ernesti.
Za vrijeme Pavla VI. Sveta Stolica je službeno zatražila status stalnog promatrača 21. ožujka 1964. Bilo je to s uspjehom. Kada se Papa 4. listopada 1965. u New Yorku pojavio pred čelnicima svjetskih država i vlada, predstavio se manje kao svjetovni, a više kao vjerski i moralni vođa. Rekao je da je na čelu vrlo male države. A ipak je on vođa milijuna i milijuna katolika diljem svijeta. „Mi smo nositelji poruke za cijelo čovječanstvo, a nismo samo u svoje ime ili u ime Katoličke Crkve“, rekao je tada i dodao da je Crkva „stručnjak za sve ljudsko“.
Papine se izjave mogu protumačiti tako da je zapravo cijela Katolička Crkva zastupljena u UN-u preko Svete Stolice. Time je ona jedina vjerska zajednica koja ima takav status. Organizacija za islamsku suradnju (OIZ) također ima status promatrača, ali tek kao organizacija, a ne kao subjekt međunarodnog prava. Bilo je kritika jedinstvenog statusa Svete Stolice 1990-ih. Tada su neke nevladine organizacije tražile da se Svetoj Stolici oduzme status promatrača jer ne govori u ime građana nego vjerske zajednice. Inicijativa je bila neuspješna, UN je potvrdio status promatrača.
Sveta Stolica se i danas razilazi u mišljenjima i suprotstavlja institucijama UN-a, posebice kada je riječ o politici rađanja i pobačaju. Pitanje zlostavljanja djece također je vruća tema. Godine 2014. UN-ov Odbor za prava djeteta kritizirao je spor odgovor Vatikana na zlostavljanja, odbacivši njegovo izvješće.
Kada je Pavao VI. 1965. na Glavnoj skupštini UN-a uzvikivao riječi: „Nikad više rata!“, svijet je živio u Hladnom ratu. U Njemačkoj su ljudi ginuli na zidu i bodljikavoj žici, a bio je jako raširen i strah od nuklearnog rata. U tom je raspoloženju Papa izašao pred svjetske vladare i rekao riječi koje vrijede i danas: „Mir je taj koji mora voditi sudbine naroda i cijelog čovječanstva“, navodi se u tekstu objavljenom na KNA. (kta/ika)
