Maloj Aleksandri ili Sandrini kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo uskraćeno. No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Još kao mala djevojčica, u 5. godini života izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana.
Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina. U samostanu se isticala kao istinski ponizna i poslušna redovnica. Bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prijezir sestara izvana. Ali, baš to sve omogućilo joj je da se sve više suobliči s Onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je zauzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali i jednostavni ljudi. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa Sv. Filipom Nerijem, Sv. Karlom Boromejskim, Sv. Marijom Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.
Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove Muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti.
Proživljavajući u srcu Muku Isusovu, zaslužila je, da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničku dužnost. Od veljače 1542. Sv. Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu. Dobila je Isusove rane na rukama i nogama, te rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Svetica je u svojoj poniznosti zamolila da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove rana, i bila je uslišena.
Kad se približio trenutak njezine smrti klečeći je primila svetu pričest s neopisivom pobožnošću. Izdahnula je 2. veljače 1590. Papa Klement XII. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732., a papa Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746.
p. Josip Antolović/ KT
