‘Ljudski ne možemo učiniti ništa osim moliti i tražiti od Boga snagu da ovu kušnju živimo u svetosti.’
Još jedan uzrok svetosti za mladu osobu je brz napredak. 21. lipnja, biskupijska faza kauze za službenicu Božju Chiaru Corbella, Petrillo koja je umrla 2012. službeno zatvara u Rimskoj biskupiji.
Nakon što su rodili sina, a potom i kćer, oboje su živjeli samo 30 minuta i za to vrijeme bili kršteni, Chiara i njezin suprug Enrico postali su roditelji Francesca. Tijekom tog vremena Chiara je užasno patila od kancerogenog tumora koji se proširio i uzrokovao joj jaku bol i intenzivnu patnju.
Ipak, bila je uzor ljubavi za sve tijekom svojih kušnji.
Preminula je 13. lipnja 2012. u dobi od 28 godina. Kardinal Agostino Vallini slavio je njezinu misu zadušnicu i nazvao ju je “drugom Giannom Berettom”, pozivajući se na svetu Giannu Mollu.
Evo nekih od njezinih iskrenih spisa o patnji prikupljenih iz ChiaraCorbellaPetrillo.org a posebno od Chiara Corbella Petrillo: Svjedok radosti napisala Charlotte Fasi, iz Sophia Institute Pressa.
U svojim je bilješkama napisala:
Voljeti osobu znači:
prihvatiti nerazumijevanje
sve o njoj,
biti spreman na promjenu i patnju,
odreći se nečega za nju.
Pri slušanju Boga potrebno je:
prihvatiti nerazumijevanje,
biti raspoložen trpjeti, odricati se
zlo, odnosno birati [the good].
Voljeti osobu znači:
prihvatiti nerazumijevanje
sve o njoj,
biti spreman na promjenu i patnju,
odreći se nečega za nju.
Kao svakodnevna pričesnica, Chiara se suočila sa svojom patnjom bez straha od svog tumora, napomenuvši: „Ljudski ne možemo učiniti ništa osim moliti se i tražiti od Boga snagu da živimo ovu kušnju u svetosti.“
Chiara je pisala o svojoj kćeri Mariji Graziji Letiziji, rođenoj 10. lipnja 2009., s anencefalijom, ozbiljnom urođenom manom, koja je živjela manje od sat vremena. Nikada nije razmišljala o pobačaju, samo je rodila svoju dragocjenu kćer. “Da sam je abortirao, ne mislim da bih dan abortusa pamtio kao dan slavlja. … Bio bi to trenutak koji bih pokušao zaboraviti, trenutak velike patnje. Ali dan Marijina rođenja uvijek ću pamtiti kao jedan od najljepših dana u svom životu. …Količina vremena [as parents] nije važno: jedan mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati. Ono što je bitno je da smo imali ovaj dar… i to je nešto što se nikada ne može zaboraviti.”
Zatim, kad se sin Davide rodio s već poznatim teškim fizičkim problemima, njegova bi majka djelomično napisala: „Pokazao nam je da Bog doista čini čuda, ali ne slijedi naše ograničene logične misli jer je Gospodin više od naših jednostavnih želja.
“Promijenio je mišljenje o onima koji od Boga ne traže spasenje svoje duše nego samo svoga tijela.
“On je srušio ideju da se od Gospodina traži lagodan i sretan život koji ne liči na život križa koji je Isus nosio za nas.
“Davide je bio tako mali, ali je velikom snagom nasrnuo na naše idole, i glasno je vikao u lice [those who] nije htio vidjeti; natjerao je toliko ljudi da pobjegnu u zaklon kako ne bi priznali da su pretučeni.
“Osobno zahvaljujem Gospodinu jer sam dobio batine od malog Davidea; nitko me nije mogao uvjeriti da je ono što proživljavamo nesreća, dakle posljedica nesvjesnog udaljavanja od Boga.
“Zahvaljujem Bogu jer je moj Golijat konačno mrtav i moje oči su konačno slobodne da mogu gledati dalje i slijediti Boga bez straha tko sam ja stvarno.”
Kasnije, usprkos svim dodatnim patnjama koje je trebala podnijeti čekajući na vrelom suncu papinsku audijenciju u srijedu na Trgu svetog Petra, iako je i sama podnosila takvu fizičku bol, Chiara je večer prije, dok se pripremala, rekla: “Koliko milosti primamo!”
Beba Francesco bila je sa svojim roditeljima, a Enrico je uspio razgovarati s papom Benediktom XVI., koji je otišao do Chiare i zagrlio je.
Nikada se ne žaleći na svoju bolest, Chiara je jednom vidjela vezu s pričom o učenicima na putu u Emaus kada su konačno prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Napisala je jednostavno: “U početku ga nismo prepoznali u tumoru.”
U jednom teškom trenutku sama, gledajući svoju kćer Mariju u maternici kako vapi Bogu, Chiara je pogledala sliku Djevice Marije. “Mir joj je sišao na srce”, preklinjala je. Napisala bi: “Od toga da sam osuđena na sudbinu bez nade, postala sam ispunjena radošću gledajući kako je Gospodin vidio ovu patnju.”
Ne samo da je podnosila patnju poput svetice, nego se nadala da će je djeci olakšati. Ona i njezin suprug željeli su biti roditelji u zajedničkom domu i zamolili su Boga da prihvati njihovu želju da se brinu za zlostavljanu i nevoljenu djecu. Ova se molitva ispunila rođenjem njihova prva dva djeteta. Kako je napisala: “I sada nam je Gospodin odgovorio. Dao nam je uistinu plemenit zadatak; skrb o prekrasnom stvorenju koje bi mnogi drugi mrzili i bacili, ostavili zaboravljeno u košu za otpatke u nekoj bolnici.”
Njezina patnja nikada je nije pobijedila – ili njezinu vjeru. Prenijela je to u pismu sinu za rođendan, nekoliko dana prije smrti. Želeći mu dati trajan dar, napisala je:
Moj najdraži Francesco,
Danas imaš godinu dana, a mi smo se zapitali kakav bismo ti poklon mogli dati da traje kroz godine, pa smo ti odlučili napisati pismo. Bio si veliki dar u našem životu jer si nam pomogao da pogledamo izvan svojih ljudskih granica. Kada su nas liječnici htjeli prestrašiti, tvoj život, tako krhki, dao nam je snagu da idemo naprijed.
Za ono malo što sam shvatio tijekom ovih godina, mogu vam reći samo da je ljubav središte našeg života. Budući da smo rođeni iz čina ljubavi, živimo da bismo voljeli i da bismo bili ljubljeni, a umiremo da bismo upoznali pravu Božju ljubav. Cilj našeg života je voljeti i uvijek biti spreman učiti voljeti druge onako kako te samo Bog može naučiti. Ljubav te izjeda, ali lijepo je umrijeti izjedan upravo kao svijeća koja se ugasi tek kad postigne cilj.
Što god učinili imat će smisla samo ako to vidite u smislu vječnog života. Ako istinski voliš, bit ćeš toga svjestan znajući da ti ništa uistinu ne pripada jer je sve dar.
Voljeli smo vašeg brata i sestru, Mariju i Davidea, i voljeli smo vas, znajući da niste bili naši; da nisi bio za nas. I tako mora biti sa svime u životu. Sve što imate ne pripada vama; to je tako da možete učiniti da urodi plodom. Nemoj se nikada obeshrabriti, sine moj. Bog vam nikada ništa ne oduzima. Ako vam nešto uzme, to je samo zato što vam želi dati mnogo više.
Zahvaljujući Mariji i Davideu više smo nego ikad zaljubljeni u vječni život i prestali smo se bojati smrti. Dakle, Bog je uzeo od nas kako bi nam dao veće srce i otvorio se primanju vječnosti tijekom ovog [earthly] život.
U Asizu sam se zaljubio u radost posvećene braće i sestara koji su živjeli svoju vjeru u Providnost. Pa sam onda i ja zamolio Gospodina za ovu milost o kojoj su oni govorili, da vjerujem u ovu Providnost, u ovog Oca koji ne dopušta da vam išta nedostaje. A onda brat Vito [Father Vito] pomogao nam je hodati vjerujući u ovo obećanje. Vjenčali smo se bez ičega, stavljajući Boga na prvo mjesto i vjerujući u ljubav koja nas je pozvala na ovaj veliki korak. Nikada nismo bili razočarani; uvijek smo imali kuću i mnogo više od onoga što je ikada bilo potrebno!
Ime Franjo nosiš upravo zato što je sveti Franjo promijenio naš život, a nadamo se da će i tebi on biti primjer. … Lijepo je imati neke primjere u životu koji vas podsjećaju da čovjek može zahtijevati maksimum sreće već ovdje na ovoj zemlji s Bogom kao vodičem.
Znamo da ste posebni i da imate veliku misiju; Gospodin te je želio oduvijek, i On će ti pokazati put koji trebaš slijediti, ako Mu otvoriš svoje srce.
Uzdaj se u Njega. Vrijedno je boli!
Mamma Chiara i Papà Enrico
Danima kasnije, 12. lipnja, satima prije nego što je umrla, evanđelje za taj datum bilo je po Mateju, u kojem je Isus rekao svojim učenicima: “Vi ste sol zemlje. … Vi ste svjetlost svijeta” (Matej 5,13-16).
Chiara Corbella Petrillo: Svjedok radosti Chiara je pripovijedala da je bila jako bolesna, “ali njezino je lice govorilo da je bol ponovno ‘ublažena’, kao da je Netko nosio njen teret zajedno s njom. Pazila je na svaku riječ.”
Svećenik, otac Vito, iskoristio je svoju propovijed kao dijalog s Chiarom. “Upitao ju je mora li ovo svjetlo svijeta, da ne ostane skriveno, biti postavljeno na svijećnjak.”
Chiara je kimnula.
Zatim je upitao: “Što je Isusov svijećnjak?”
Ona odgovori: “Svjećnjak je križ.”
Zatim je rekao: “Chiara, ti si svijetla jer si na svijećnjaku s Isusom.”
“A ona… — ispričao je otac Vito — u tom se trenutku divno nasmiješila i potvrdila: ‘Da, tako je!’”
Njezin sjaj sada postaje svjetliji.