Iako je bio jedan od najčašćenijih svetaca srednjovjekovlja, o Sv. Vidu nemamo sigurnih podataka. O njemu govori Passione sastavljena u VII. stoljeću, koja je, međutim, vidljivo obogaćena legendarnim elementima.
Prema toj legendi, Vid rođenjem Sicilijanac, već je sa sedam godina učinio zavidan broj čudesa, radi čega ga je upravitelj Valerijan uhitio te ga prijetnjama pokušao navesti neka se odrekne kršćanske vjere. U tome je imao potporu Vidova oca, uvjerena paganina. No za malena Vida bili su daleko uvjerljiviji uzori hrabrosti i vjernosti njegova učitelja Modesta i dojilje Krescencije, koji su bili zatočeni s njime.
Bog je njihovu vjernost nagradio tako da je poslao svoga Anđela neka ih oslobodi. Njih su troje utočište potražiti u Lukaniji, gdje su riječima i čudesima nasatvili svjedočiti svoju ljubav prema Kristu.
Glas o njihovim čudesima stigao je do dvora cara Dioklecijana čiji je sin (izmislio ga je sastavljač Passione) bolovao od epilepsije. Vid je stoga pozvan u Rim gdje je ozdravio mladića, ali je, za „nagradu“, podvrgnut mučenjem radi svoje vjere. Još jednom ga je oslobodio Anđeo i vratio Lukaniju, gdje je, zajedno s Modestom i Krescencijom, podnio mučeništvo kao vrhovno svjedočenje vjere.
Svetoga se Vida zaziva protiv bolesti, koja se po njemu zove „plesom Sv. Vida“ – horeje (živčane bolesti trzanja udova), kao i protiv ugriza otrovnih i bijesnih životinja.
Ime Vid latinskog je podrijetla i znači: koji ima život u sebi. Zaštitnik je glumica, plesača baleta, epileptičara i limara.
J.Vr.,KT
