OSIJEK (TU) – U Župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku, u utorak 27. svibnja 2025., održan je redoviti susret studenata i mladih u organizaciji Udruge Duhos, a na temu „Sveti red“. Susret je obuhvaćao misno slavlje koje je predvodio vlč. mr. Stjepan Matezović, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, a u koncelebraciji je bio vlč. Mario Žigman, studentski kapelan osječkog Sveučilišta. Nakon mise, uslijedilo je svjedočanstvo trojice bogoslova iz Đakova, a na kraju večeri i euharistijsko klanjanje. Misu i klanjanje glazbeno je animirao DUHOS band.
Poziv na sveti redi nije rezultat ljudske inicijative
U svojoj propovijedi, vlč. Matezović mlade je uveo u dubinu sakramenta svetoga reda. Naglasio je da nitko nema pravo na taj sakrament po vlastitoj želji ili zasluzi – svećenik se ne postaje zato što to netko priželjkuje, nego zato što Bog poziva. On je taj koji izabire mladiće, On je inicijator, dok je uloga čovjeka prepoznati taj poziv i odgovoriti na njega. Vlč. Matezović usporedio je to s Isusovim izborom apostola: nije Isusu dolazila skupina ljudi koja je željela biti apostolima, već je On sam odabrao određene muškarce i pozvao ih da ga slijede. Tako i danas, poziv na sveti red nije rezultat ljudske inicijative, nego Božje. No, taj se poziv ne ostvaruje bez slobodnog odgovora – bez čovjekovog „Evo me!“.
U nastavku, propovjednik je pojasnio i tri stupnja svetog reda – prvi stupanj je đakonat, drugi svećeništvo, a treći i najviši biskupstvo. Posebno se osvrnuo na trenutak kada mladić prima sakrament svetog reda – trenutak polaganja ruku. Tada se, na vidljiv način, događa nevidljivo djelovanje Duha Svetoga: ruke mladića postaju pomazane tako da kroz njih, Bog čini svoja djela milosti – podjeljivanje oproštenja grijeha, slavljenje euharistije, blagoslivljanje i praćenje vjernika kroz život.
Istaknuo je i važnu istinu koja se često zaboravlja – da, bez obzira na ljudsku slabost i pogreške koje svećenik može učiniti tijekom svoga života, njegove ruke uvijek ostaju pomazane. Božje pomazanje ne nestaje zbog ljudske nedostojnosti. Zato se pogled ne smije zaustaviti na ljudskom, nego na Božjem djelovanju preko svećenika – jer upravo Bog, po tim rukama, nastavlja djelovati, naglasio je vlč. Matezović.
Prva ljubav ipak je pobijedila
Susret se nastavio svjedočanstvima trojice bogoslova. Prvi je progovorio Bože, koji je svoju priču započeo pomalo šaljivim, ali poticajnim pitanjem: Padaju li svećenici s neba? Time se odmah osvrnuo na riječi vlč. Matezovića, potvrdivši da je zaista Bog taj koji prvi poziva, ali i naglasio važnu istinu – poziv ne znači ništa, ako čovjek na njega ne odgovori. Rođen je u Njemačkoj, odrastao je u praktičnoj katoličkoj obitelji te već kao dječak osjećao veliku ljubav prema ministriranju. Blizina oltara ispunjavala ga je na poseban način, a veliki utjecaj imao je tadašnji svećenik njegove župe. No, kada je taj svećenik otišao i njegov se unutarnji žar pomalo ugasio. Vjera mu se ponovno rasplamsala tijekom studentskih dana, i to zahvaljujući djevojci koju je upoznao na fakultetu – koja je ozbiljno živjela svoju vjeru. Između braka ili svećeništva, kroz ozbiljno promišljanje, odabrao je ovo drugo te odlazi u bogosloviju u Njemačkoj, a tri godine kasnije, svoj put nastavlja u Hrvatskoj. Danas jasno i mirno svjedoči kako je prva ljubav ipak pobijedila. U početku je, kaže, to bio samo osjećaj, ali poziv sazrijeva te se pretvori u odluku. Jer i ljubav, nije samo emocija, nego i odluka.
Imao je posao, novac, mogućnosti – ali nije osjećao ispunjenje
Sljedeći je svoj put do Bogoslovije opisao Josip. Njegova priča prožeta je i zahvalnošću za sjeme vjere koje je u njega posijano još u djetinjstvu – kroz molitve njegove bake i iskustvo prve svete pričesti. Već u sedmom razredu osnovne škole počeo je razmišljati o malom sjemeništu, no njegova obitelj nije bila praktična u vjeri, što ga je dovelo do odustajanja od te ideje pa tako kreće drugim putem. Završava hotelijersko turističku školu te odlazi raditi na sezonu. Imao je posao, novac, mogućnosti – ali nije osjećao ispunjenje. A onda, u jednom trenutku, tiho, ali snažno, susreo je Boga, prepoznao ga kao nešto što je cijelo vrijeme bilo prisutno u njemu, iako potisnuto. Taj susret s Božjim pozivom nije od samog početka bio jednostavan. Odluka je tražila i hrabrost, no, kada je konačno rekao svoje „da“ i ušao u bogosloviju, doživio je nešto novo – mir. Iako priznaje da život u bogosloviji nosi svoje izazove i nije uvijek bajan, jasno ističe da mu ništa ne pada teško otkad se odazvao Božjem pozivu.
Ne postoji ništa veće od odgovora na Božji poziv
Za razliku od prethodna dva bogoslova, Antonio je istaknuo kako vjera nije bila sastavni dio njegova djetinjstva. Njegov put prema Bogu započeo je tek dolaskom na fakultet, gdje je studirao strojarstvo. U tom novom okruženju susreo je društvo koje je redovito odlazilo na misu i živjelo svoju vjeru. Upravo je njihovo svjedočanstvo dotaknulo njegovo srce te se postupno i on otvorio milosti. Počeo je redovito ići na misu, razgovarati sa svećenicima i tražiti duhovno vodstvo. Upravo iz tog iskustva proizašla je spoznaja o veličini i važnosti svećeničkog poziva. Potaknut tim vlastitim iskustvom Božje blizine preko svećenika, ali i osjećajem osobnog poziva koji se sve više budio u njegovu srcu, Antonio je shvatio da u njegovu životu ne postoji ništa veće ni radosnije od odgovora na Božji poziv.
Nakon svjedočanstava trojice bogoslova, susret je nastavljen uz pjesmu i molitvu pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, koje je predvodio vlč. Matezović. U prisutnosti živoga Krista, okupljeni mladi imali su priliku sabrati se, zahvaliti, ali i staviti pred Gospodina sve ono što im je srce dotaknulo tijekom večeri.
Na samom kraju, vlč. Matezović potaknuo je mlade da u svoje molitve uključe svećenike, kao i one koji se tek nalaze na putu razlučivanja duhovnog poziva. Tina Skender
