“Što tražiš?” Isus je ovo pitanje postavio dvojici ljudi koji su ga počeli slijediti. Je li On već znao odgovor?
Evanđelje (Pročitaj Iv 1,35-42)
Današnji sveti Ivan apostol, opisujući početak Isusova javnog djelovanja, govori nam da je Ivan Krstitelj dvojici svojih učenika, dok je Isus prolazio pokraj njih, rekao: “Evo Jaganjca Božjega.” Navikli smo čuti da se o Isusu govori na ovaj način, ali to bi bilo vrlo čudno u to vrijeme. Židovi su poznavali janjce kao žrtvene životinje. Povremeno su o sebi metaforički razmišljali kao o Božjim ovcama (kao u “Jahve je pastir moj”, Ps 23). Međutim, kada je Ivan Krstitelj govorio o određenom čovjeku na ovaj određeni način—pa, možemo vidjeti kakav je učinak imao: “Dva su učenika čula što je rekao i pošli za Isusom.”
Isus, svjestan tih ljudi, “okrenuo se i vidio ih”. Primijetite da Isus ne pita: “Tko si ti?” Pitanje koje On postavlja ide mnogo dublje od zahtjeva za njihovim imenima: “Što tražite?” Ovi su ljudi bili Krstiteljevi učenici; oni su odgovorili na njegov poziv na pokajanje u pripremi za dolazak Mesije. Prisjetite se koliko smo često, u našim čitanjima adventskog lekcionara, čuli Ivana kako objašnjava da Netko dolazi. Narod Jude koji je hrlio na Jordan, koji je želio novi početak kao Božji narod, bio je na oprezu. Krstitelj ih je uvjeravao da on nije Onaj koga traže – on je krstio vodom, ali Netko drugi je dolazio da ih krsti “Duhom Svetim i ognjem” (Mt 3,11).
Stoga nas ne čudi da su dva Krstiteljeva učenika, kada su ga čula kako govori o Isusu: “Evo Jaganjca Božjega,” bili željni saznati više. Važno je napomenuti da u odgovoru na Isusovo pitanje, oni ga nisu ispitivali o njegovom vlastitom identitetu. Nisu tražili znak. “Rabine…gdje si odsjeo?” Nešto im se dogodilo tijekom ovog susreta licem u lice s Onim koga je Ivan nazvao Jaganjcem Božjim. Pitanje koje su postavili nije bilo za geografsku adresu. Postavljajući to, otkrili su svoju želju da se identificiraju s ovim novim rabinom. Htjeli su čuti što ima za reći, ne kao znatiželjnici, već kao Njegovi novi učenici. Isus im je uputio poziv koji će im zauvijek promijeniti život: “Dođi i vidjet ćeš.” Ovo nas podsjeća na ono što se dogodilo čovjekovom vidu u Edenu. Zmija je predložila Adamu i Evi da će im se kroz neposluh “otvoriti oči”. U stvarnosti su, naravno, bili slijepi za istinu o Bogu i sebi. Kako je izvanredno da je Isus, kada je započeo svoje javno djelovanje, rekao: “vidjet ćeš.”
Nije trebalo dugo da ova dva čovjeka shvate da je Isus Netko za koga su se pripremali. Već sljedećeg dana, Andrija, jedan od njih dvojice (predaja nam kaže da je drugi bio sveti Ivan, autor ovog Evanđelja) potražio je svog brata Šimuna i sigurno ga je zaprepastio rekavši: “Našli smo Mesiju .” Vrlo je vjerojatno da se i Šimun odazvao Krstiteljevoj propovijedi. Možda to objašnjava njegovu spremnost da pođe sa svojim bratom u susret Isusu. Kad se Šimun približi, čini se da ga Isus već poznaje! “Isus ga pogleda i reče: Ti si Šimun, sin Ivanov; zvat ćeš se Kefa – što znači Petar.” Što je bilo u tom pogledu? Je li to bio isti pogled koji je godinama kasnije natjerao Petra na suze nakon što je izdao Isusa (pročitaj Lk 22,61)? Kako je Isus znao da će Šimun postati Stijena Njegove Crkve? Što se ovdje događa?
U prekrasnom pripovijedanju svetog Ivana o Isusovom susretu s njegovim prvim učenicima, ne možemo propustiti jednu jednostavnu istinu: Bog je te ljude već pozivao k sebi prije odlučili su slijediti novog rabina. Bili su u misiji pronaći Mesiju, ali to je, samo po sebi, bio odgovor na Božji poziv upućen njima, Njegovu potragu za njima, Njegovo poznavanje njih puno ljubavi. Isus upita Andriju i Ivana: “Što tražite?” On je znao odgovor na ovo pitanje prije njih. Na kraju bi i oni, poput nas, shvatili: Gospodine, svi Te tražimo.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, moram često čuti pitanje koje si postavio svojim prvim učenicima. Sklona sam tražiti ono što mi ne treba.
Prvo čitanje (Pročitaj 1. Sam 3,3b-10, 19)
Naše čitanje Staroga zavjeta daje nam prekrasan primjer kako nas Bog poziva, čak i kad toga nismo svjesni. Samuel je bio čudesno dijete koje je rodila njegova nerotkinja, Hannah, kao odgovor na njezinu mučnu molitvu (oko 1000. pr. Kr.). Ona ga je pak “posudila” GOSPODU iz zahvalnosti za dar njegova života (pročitaj 1. Sam 1,27-28). U ovoj epizodi, on je samo mladić, živi sa svećenikom Elijem, kao svojim pomagačem. Dok je čvrsto spavao (naše najdublje stanje nečinjenja apsolutno ništa!), GOSPODIN ga je pozvao, ali budući da “u to vrijeme Samuel nije bio upoznat s GOSPODINOM,” pretpostavio je da ga Eli zove, što je bila savršeno razumna pretpostavka. Eli je na kraju shvatio da GOSPODIN zove Samuela, pa je dao dječaku odgovor ako ponovno čuje njegovo ime. Dok je Samuel spavao, “GOSPOD je došao i otkrio svoju prisutnost, vičući kao i prije: ‘Samuele, Samuele!’” Ovaj put, Samuel mu odgovara izravno, koristeći riječi koje će postati njegov poziv kao prvog u službi proroka: “Govori, jer tvoj sluga sluša.”
Božji ustrajni poziv prethodio je Samuelovu obećanju služenja. Tako je bilo i s apostolima; tako je i kod nas.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, pomozi mi da čujem i slušam kad Ti zazoveš moje ime.
Psalam (Pročitaj Ps 40,2, 4, 7-10)
Ovaj psalam zanimljiva je kombinacija čovjekove želje da bude poslušan Bogu i Božjeg djela koje mu to omogućuje. Pogledajte kako, kao odgovor na vapaj za GOSPODINOM, psalmist kaže “Pjesmu novu stavi u moja usta.” Osim toga, Bog mu je, ne želeći “žrtvu ili prinos”, dao “uši otvorene za poslušnost”. Iznimnim kretanjem naprijed-natrag, psalmist, kao odgovor na Božje djelovanje u njemu, može reći, “Evo me, GOSPODINE; Dolazim izvršiti tvoju volju.”To smo vidjeli kod Samuela, kao i kod apostola. Isus je, naravno, bio definitivni izraz tog zajedništva između Boga i čovjeka. Pisac Poslanice Hebrejima citira ovaj psalam kako bi opisao Isusovu poslušnost volji svoga Oca, “i tom smo voljom posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek” (Heb 10,5-10).
Zbog onoga što je Isus učinio kao odgovor na inicijativu svoga Oca, sada možemo reći zajedno s psalmistom: “Vršiti volju tvoju, Bože moj, zadovoljstvo mi je i zakon je tvoj u srcu mom.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitajte 1. Kor 6:13c-15a, 17-20)
U ovom čitanju poslanice, sveti Pavao nam daje razlog zašto moramo shvatiti da Božji poziv i traženje nas prethodi našem traženju Njega. Mi ne pokrećemo pričest nego samo odgovaramo na Njegovu inicijativu. Zašto je to? Sveti Pavao nam govori: “Niste svoji… skupo ste kupljeni.” Mi nismo autonomna stvorenja koja mogu ili ne moraju započeti potragu za Bogom! Stvoreni smo na njegovu sliku i priliku i Bog nas je otkupio, tijelo i dušu, po vrlo visokoj cijeni. On nas uvijek zove – a zašto i ne bi? Kao što je sveti Pavao jednom rekao, kada je propovijedao u Ateni, “u njemu živimo, mičemo se i jesmo” (pročitaj Djela 17:28).
Drugim riječima, Bog nas uvijek poziva da “dođemo” i “vidimo”, da poslušamo Njegov poziv i shvatimo da su naša tijela “za Gospodina, a Gospodin za tijelo”. Što ćemo učiniti s ovom veličanstvenom istinom? Sveti Pavao nam govori: “Proslavite dakle Boga u svome tijelu.”
Mogući odgovor: Oče nebeski, kako malo razumijem da nisam svoj! Molim te, pomozi mi da ovo dublje naučim i proživim.
Slika Adam Jan Figel na Shutterstock
