Što šesti dan stvaranja otkriva o čovječanstvu

Postanak 1:24-2:3

Prošli tjedanstali smo sa 6. i 7. danom stvaranja. Ta su dva dana jedinstvena od ostalih kreativnih događaja opisanih u Postanku 1 i stoga zaslužuju posebno razmatranje.

Dan 6 uključuje stvaranje čovjeka, ne u smislu “muškog”, već u smislu čovječanstva, čovječanstva. Za razliku od Postanka 2, Postanak 1 ne tretira stvaranje muškarca nakon čega slijedi stvaranje žene. Bog stvara čovječanstvo, “muško i žensko stvori ih”.

Ako dobro obratite pozornost na relevantni tekst (Postanak 1:26-31) pronaći ćete nekoliko razlikovnih elemenata:

1. Za razliku od ostatka kreacije, čini se da se Bog savjetuje sam sa sobom prije nego što stvori čovječanstvo. Sva kreacija kroz ovu točku bila je a fiat: “Bog je rekao,” i bilo je. Samo ovdje Bog prvo staje i objavljuje svoju namjeru prije stvaranja.

2. Bog se savjetuje sam sa sobom, a ne razgovara sam sa sobom. “Neka nas učiniti čovjeka in naše slika, u naša sličnost.” Bog ne govori u “kraljevskom mi”. Ako je Bog zajedništvo osoba, onda će i njegova slika i prilika biti zajedništvo osoba, dakle, Bog ne stvara izolirane pojedince, nego osobe – množinu – namijenjene zajedništvu. Već imamo prijedlog Trojstva.

3. Božje savjetovanje sa samim sobom također ukazuje na ono što su Vatikan II (i papa sv. Ivan Pavao II.) redovito naglašavali: da je ljudska osoba jedino stvorenje koje je Bog želio za sebe – i za sebe kao Boga i za sebe kao ljudsko biće. Ostatak stvaranja već služi svrsi (npr. sunce i mjesec kao vremenske oznake) ili volji (npr. kada Bog ostatak stvaranja stavi pod ljudsku vlast). Oni ispunjavaju prostore (npr. ribe u moru ili ptice u zraku). Ali Bog ne želi čovjeka za neku funkciju, već za njega samog – tj. da uđe u osobni odnos ljubavi, što je dio onoga što podrazumijeva biti na Božju sliku i priliku.

4. Biti stvoren na Božju sliku i priliku daje ljudskoj osobi jedinstven status u stvaranju. Nijedno drugo stvorenje ne nosi to obilježje, čak ni anđeli. Tijekom vremena, teolozi su razvijali što to znači: slobodna volja (za razliku od pukog instinkta), intelekt, duša ili duhovna dimenzija, sposobnost za ljubav.

5. “Muško i žensko stvori ih.” Spolnu diferencijaciju Biblija predstavlja kao dio Božje volje, njegov dizajn za stvaranje. Nije ni nebitno ni slučajno. Još u antici taj je tekst bio revolucionaran. Zapamtite da je za stare Grke istospolni odnos bio bolji od muško-ženskih odnosa jer se smatralo da su žene urođeno inferiornije. Aristotel je žene smatrao “pogrešno rođenim muškarcima”, tj. prenatalnim razvojnim defektom koji je rezultirao deformiranim muškarcem kojem dijelovi nedostaju. Dakle, suvremeno pretvaranje da je spolna diferencijacija u najboljem slučaju osobna opcija nije niti novo niti je, u korijenu, kompatibilno s pravim judaizmom ili kršćanstvom. Potvrđuje suštinsku jednakost muškarca i žene.

I, za razliku od ostatka kreacije, Bog odmah počinje izlijevati blagoslove (i zapovijedi, što sugerira da su to samo dvije strane iste medalje) na par. Dvije se ističu:

Prvo, prvi Božji dar je plodnost: “Plodite se i množite.” Plodnost nije prokletstvo niti nešto samo neutralno. To je Božje prvi dar novostvorenom muškarcu i ženi. Oni svojom ljubavlju mogu donijeti nove osobe na svijet. Na taj način nastavljaju djelo stvaranja u njegovoj najvažnijoj dimenziji: osoba stvorenih na Božju sliku i priliku. Ta perspektiva potpuno je strana suvremenom bijegu od plodnosti, utjelovljenoj u kontracepciji, sterilizaciji i namjernom odbacivanju roditeljstva.

Drugo, drugi Božji dar je vlast. Dok je čovjek kroz ljubav pozvan dovesti druge osobe na svijet – budući da su ljudske osobe jedinstvene u Postanku 1 – on je također pozvan brinuti se za ostatak stvorenja, koje je podređeno njegovoj vlasti ne da bi zlorabio, nego da bi ga koristio . Odgovorna ljudska dominacija nad stvorenim također nastavlja djelo stvaranja korištenjem čovjekovih sposobnosti kao što je intelekt (dio onoga što znači biti na Božju sliku i priliku). Bog možda nije dao ljudima kuće, ali im je dao drveće i mozak da shvate što će s njima.

Konačno, Dan 6 razlikuje se od svih koji su mu prethodili jer tek tada Bog ispituje ono što je stvorio i to objavljuje”vrlo dobro.” Tek kada je čovjek — njegova slika i prilika odgovorna za nastavak djela stvaranja — na mjestu, stvaranje je “vrlo dobro”. I dok Bog uvijek podržava svoju kreaciju (budući da nije samodostatna), on eksplicitno u Postanku 1 ne stvara ništa dalje, jer je zadužio svog potkralja da podijeli tu misiju. Bog ne odlazi na neki deistički odmor od stvaranja, već je angažirao sukreatora da radi s njim.

Sedmog dana, “nebo i zemlja i sav njihov red” su dovršeni, Bog počiva, blagoslivljajući ih i posvećujući. “Dan Gospodnji” stoga nije ljudska izmišljotina ili poseban ispovjedni običaj. Predstavlja se kao dio same strukture stvaranja, nešto što je želio i namjeravao sam Bog bez obzira na denominaciju. To također zaslužuje razmatranje u našem modernom, vremenu spljoštenom svijetu.

Teško je pronaći odgovarajuće umjetničko djelo za ilustraciju 6. i 7. dana. Burne-Joneskojeg smo pregledali prošli tjedanjedan je dobar primjer. Drugi je suvremeni židovsko-američki umjetnik, Ilan Blockčiji moderni prikaz ovog teksta (prema židovskom nazivu knjige, “Bereishis 1:27” prikazuje muškarca i ženu kako stoje ruku pod ruku u raju u kojem se čini da i oni i svijet gotovo gore – vatra jedinstva u ljubavi je još jedna, ali većina umjetnosti koja prikazuje ljudsku kreaciju slijedi slijed Postanka 2, tj. prvo muško, a zatim žensko prikazi također već uključuju neki predznak čovjekova pada.

Koristim se, dakle, najčešćim (iako ne, stoga, manje važnim) djelom: Michelangelovim “Stvaranjem Adama” iz Sikstinske kapele. ja znati da je Adam ovdje predstavljen kao muškarac (npr. jedan komentator čak primjećuje da možete vidjeti dodatno rebro koje viri iz njega), ali dopustite mi da reinterpretiram scenu. Odabrao sam ovo djelo jer u Adamu želim vidjeti čovječanstvo u cjelini, gdje je čovjek predstavljen kao da čeka Božji oživljavajući dodir. Michelangelo u jednom smislu hvata ono što Postanak 1 govori: čovječanstvo s jedne strane, malo niže, sjedi na zemlji, Bog s druge strane, stiže s neba. Dinamizam dolazi s Božje strane: jasno je da on poseže za inače ravnodušnom figurom koja čeka život. I, u određenom smislu, taj dodir-do-ali-još-ne-dodirnuti upućuje na proces promišljanja koji je prethodio ljudskom stvaranju.

Također nas podsjeća da čovjek nije gospodar i gospodar vlastitog života (što je važno zapamtiti usred zagovaranja “prava na izbor” i “prava na smrt”), već taj život prima kao dar od Boga. A Otac u ovu scenu ne stiže sam. Iako možda nemamo Trojstvo, Otac svakako dovodi sa sobom mnoštvo anđeoskih svjedoka.