Kad god netko veselo usklikne: ‟Pada snijeg!ˮ, ja se sjetim pjesme Prši sniježak danas gotovo zaboravljenog književnika Josipa Milakovića. Ova me ljupka pjesma još uvijek podsjeća na odrastanje kod bake i djeda u Gorskom kotaru i na snježne zime:
(…)Prši sniježak pahuljama / B’jeleć krove kolibama. / Napala ga sila tušta. / A na zemlju noć se spušta. / Nigdje glasa, ćuha nema. / Sve već spava, sve već drijema. (…)
Svi naši veliki pjesnici pisali su o snijegu: Matoš, Cesarić, Tadijanović, Krleža, Goran… A nije ni čudno jer sav svijet pod snijegom drugačije izgleda, sve je nekako spokojno, tiho i mirno. Zato i meni, kao i tolikima drugima, najprije u sjećanje dođu idilične zimske slike i sanjkanje s djedom.
Ali, nije snijeg samo ljepota, kakvom ga djeca doživljavaju. Snijeg je, kao redovan dio života, često bio i poveća muka. Jer, snijeg su i promočene cipele i smrznuti prsti i 30 m ogrijevnog drva i svakodnevno ‟lopatanjeˮ i prekid prometa i zatvorene trgovine… I sve to kad su zime ‟normalneˮ.
Ali posljednja dva desetljeća svi se žale na čudne, tople, kišne i ‟prekopneˮ, zime. Ili, opet, na previše vjetra, snijega i leda. I svi vjerujemo da je klima nenadano podivljala. A nije baš tako. Sjećam se kako sam kao studentica, jedne tople jeseni, došla k baki u niskim cipelicama. Preko noći je pao prvi snijeg, 80 cm snijega. A na povratku se trebalo probiti kroz dva kilometra smetova, nizbrdo do željezničke stanice. Kad sam se požalila ocu, on mi je ispričao kako su jedne jeseni morali prekinuti oranje zbog mećave i vratiti se po plug sa zaprežnim saonama. Znači, rani ili kasni snijeg nije ništa neobično, odstupanja je bilo uvijek.
Iščitavajući školske spomenice goranskih osnovnih i srednjih škola, naišla sam i na dokaze – podatke o nevremenu koje su marljivi učitelji također zapisali, osobito kad bi zbog toga morali prekinuti nastavu. Tridesetih godina 20. st. jedan je učitelj Pučke škole u Skradu zaprepašteno pisao kako je zima bila toliko blaga da su za Božić naokolo letjeli leptiri, a već se sljedeće godine žalio na visok snijeg koji je zapao u ranu jesen i zadržao se do svibnja. Pa i sam se Dragutin Hirc u svojoj znamenitoj knjizi ‟Gorski kotarˮ prisjeća snijega koji je 12. svibnja zatrpao okolicu Broda na Kupi. Njegov prijatelj šumar i slikar Vaclav Anderle popratio je taj događaj ilustracijom koju ovdje donosimo.
Sjećam se kako sam jednom pitala baku kada je najkasnije pao snijeg. Baka je imala spreman odgovor: ‟Na samo Petrovo!ˮ ‟I kako je to izgledalo?!ˮ ‟Sav se otopio drugoga dana. Veće blato u životu nisam vidjela!ˮ Odgovor se, naravno, odnosio na doba prije upotrebe asfalta, kad zemljani putovi nisu mogli brzo upiti tako veliku količinu vode.
I sama sam, pred pedesetak godina, svjedočila sličnoj pojavi, samo se ovaj put radilo o tuči. Početkom ljeta pala je na selo sitna, ali žestoka tuča. Za samo desetak minuta selo je bilo prekiveno dvadesetcentimetarskim bijelim pokrivačem. Mi, djeca, poludjeli smo od radosti: snijeg usred ljeta, to se ne vidi svaki dan! Svi smo otrčali na tavan po saonice i krenuli se sanjkati po svim seoskim nizbrdicama. Međutim, nisam upamtila radost tog sanjkanja. Umjesto toga u sjećanje mi se zauvijek utisnulo skamenjeno djedovo lice dok je gledao kako tuča zasipa selo i kako nestaje čitav urod: voće, povrće, žitarice… Sve, baš sve oko čega se od jeseni mučio, sve je u hipu nestalo. Da se ljutio, da je nešto rekao, možda bi mu bilo lakše. Ali on je samo gledao kroz prozor, beskrajno tužan…
Led je, u pravilu, pričinjao mnogo više štete nego snijeg. Mnogi su toga postali svjesni tek u novije vrijeme kada je u veljači 2014. ledolom poharao čitav Gorski kotar do apokaliptičnih razmjera.
Stabla su pucala pod debelim naslagama leda pa se računa da je uništeno 3,5 mil. m³ drvne mase. Stradale su i šumske životinje. Oko 90 % goranskih kućanstava ostalo je bez struje i pretrpjelo različita oštećenja. Koliko god strašne bile posljedice još je strašnija činjenica da ledolom pogađa Gorski kotar otprilike jednom u svakih dvadesetak godina, pa je zabilježen i na fotografijama delničke zime od pred stotinjak godina. Te su ekstremne vremenske prilike zabilježene i onodobnim razglednicama od kojih nekoliko ovdje donosimo.
O težini leda osvjedočila sam se, kao srednjoškolka, kad me jedne zimske večeri zasuo mokar snijeg. Nikako nisam mogla shvatiti zašto mi je kišobran sve teži i teži. Pripisala sam to umoru, a tek sam pred kućom shvatila da se snijeg nahvatao na kišobran i smrznuo. I tako sam nad sobom nosila ledenu kupolu debelu gotovo 10 centimetara…
U mojoj se obitelji, možda, više razgovaralo o snijegu i drugim vremenskim pojavama zato što je baka bila – kako se to tada zvalo – motritelj Hidrometeorološkog zavoda s Griča. Na vrtu smo imali ‟mjernu stanicuˮ što je, u naravi, bio samo jedan drveni stup s kišomjerom. Kao malenu uvijek me očaravalo kako baka otapa snijeg, a onda vodu pretače u menzuru i bilježi, prema pisanim uputama, količinu padalina u malu smeđu knjižicu s uskim rubričicama. Je li bilo naoblake, magle, mraza, inja, poledice, vjetra, grmljavine… I svakoga dana tako. A onda bi, na kraju mjeseca, knjižicu poštom slala u Zagreb, a oni bi joj odgovorili sitnom novčanom naknadom. Radila je to desetljećima, sve do duboke starosti. Baka je tako svojoj saživljenosti s prirodom i vremenom, dodala još i ‟znanstvenuˮ notu. Uvijek mi je rado pripovijedala zanimljivosti o vremenu, nikad ne propuštajući da mi pokaže nešto novo: ‟Gledaj, gledaj, dvostruka duga, jesi li to ikad vidjela?!ˮ
I, tako, snijeg redovno dolazi i odlazi, a život prolazi. Moje dobre bake nema već dvadesetpet godina, a ja je još uvijek vidim kako stoji na kućnom pragu, briše ruke pregačom i, podižući lice prema nebu, glasno razmišlja: ‟Mmm, miriše na snijeg…ˮ
