Ovo je sedmi članak u novoj seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.
Što je smisao života? Ili, da to formuliramo na skeptičniji i agnostički način: Ima li života smisla? Pa, bez obzira na stupanj vaših skeptičnih tendencija ili vaših agnostičkih uvjerenja, smisao života nema samo konačne implikacije, već i neposredne implikacije. Jer to je smisao značenja. Dnevne praktične stvari su način na koji se očituje krajnji smisao života: kako se neposredne stvari informiraju i ispunjavaju u većini neposrednih trenutaka života.
Dakle, ovo pitanje smisla života, bića, postojanja uistinu je značajno, ne samo u svojoj krajnjoj važnosti za cijeli život, već je istovremeno od neposredne praktične vrijednosti i učinka u svakodnevnom življenju. Jer krajnji smisao života dotiče se i trebao bi se odnositi na sve što činimo, mislimo ili kažemo, iako je veći dio vremena taj učinak implicitan.
I svi, bili oni ateisti ili agnostici, deisti ili teisti, religiozni ili nereligiozni, moraju se pozabaviti pitanjem smisla života, konačno i odmah. A neizbježno i neodvojivo smisao života dotiče se i pitanja morala. Jer sama ideja konačnog smisla života dotiče gotovo svaki aspekt i značajku našeg svakodnevnog života i postojanja, naše osobnosti i naših prioriteta, naših odnosa i naših profesija, naše kulture, naših medija, naših zakona, pa čak i naših političkih uvjerenja i naših umjetničke preferencije.
A sve su te dimenzije manifestacije konačne svrhe i smisla života, kao i pitanja morala i praktičnog moralnog življenja. I tako bi trebalo biti kada mnoge dimenzije i aspekte života sagledamo u svjetlu našeg egzistencijalnog smisla i njegovih brojnih implikacija, ponajviše moralnih. Jer smisao i moral su blisko povezani. Postoji implicitno i inherentno jedinstvo između smisla i morala, baš kao što postoji između naših primarnih svrha življenja i našeg praktičnog življenja.
Jer svrha i cilj morala je “dobrota”. Moralnost je dio veće svrhe života, ali je i stalni praktični imperativ. Jer svi smo mi manifestacije životnih svrha u našem ispunjavanju etičkih zahtjeva cjelovitog moralnog savršenstva. Postati, biti i ponašati se kao sve bolji modeli i utjelovljenja dobrote, vrline, savršenstva svakako je implicitno pitanje praktičnog života i življenja, jednako kao što je značajan dio smisla i svrhe života.
Svrha se često razrađuje u praktičnim moralnim pitanjima, bez obzira na njihov opseg ili značaj. Jer to je smisao i smisao primarnih svrha. Oni vode i informiraju, analiziraju, procjenjuju i prosuđuju naše praktične prioritete i odluke, kao i naše misli, ideje, stavove i ponašanje. To je smisao smisla. To je svrha svrhe.
Pa ipak, sve je to također inherentno moralno. Dakle, ključna je komponenta života i življenja shvatiti koji je krajnji smisao života. Jer to informira i utječe na ono što radimo, kako razmišljamo i tko smo. I gotovo sve to ima moralnu komponentu, bilo implicitno ili eksplicitno, bilo namjerno ili slučajno.
Ali što sve to znači agnosticima? Prepoznaju li agnostici uopće mogućnost primarnih svrha, a kamoli mnoge moralne implikacije izvedene iz takvih svrha? Gdje ih njihova sumnja i njihova nevjerica, njihova zbunjenost i njihova uvjerenja ostavljaju u smislu krajnjeg smisla života i njegovih mnogih moralnih pitanja praktičnog svrhovitog življenja? To su ključna pitanja, ali na njih je teško odgovoriti, s obzirom na individualnost svakog pojedinog agnostika.
No, neke univerzalne općenitosti vrijede za mnoge takve agnostike. Mnogi moderni agnostici vjeruju da zapravo ne postoji vidljiva, konačna svrha života. I nije iznenađujuće da neki od njih ne vide jaku vezu između konačnog smisla i moralnih pitanja. S obzirom na njihovu sumnju ili nevjerovanje u Boga, ovo je gotovo predvidljivo.
Ipak, takvi su agnostici često sofisticirani moralni analitičari i skrupulozno moralni ljudi, unatoč svojim uvjerenjima o Bogu, Njegovoj prirodi, Njegovoj djelatnosti i Njegovom planu. Unatoč njihovim zbunjenostima i uvjerenjima o Bogu i konačnom smislu života, oni nisu tipični amoralni sociopati niti nemoralni pragmatičari. Čudno, oni su često sekularni utopisti koji nastoje poboljšati sebe i putanju čovječanstva zagovarajući kulturne i političke programe osmišljene da poboljšaju zajednički ljudski život i pomognu onima koji se bore sa svakodnevnim izazovima života.
U ovakvim nastojanjima i uvjerenjima sljedbenici Boga i Njegove Crkve često nalaze zajednički cilj. Jer njihova se moralna uvjerenja mogu i često poklapaju s našima. Oni slijede “zlatno pravilo” baš kao i mi. Iako mi imamo filozofsko i teološko utemeljenje za naša moralna načela i misiju, dok njihovo proizlazi iz nekog oblika utopijskog ideala koji nema pravo utemeljenje ili svrhu izvan ovog vremenitog života i življenja. I ta razlika čini sve razlike.
Ili bi barem trebalo. Zato što se moralni ideali kojima teže u svojim mnogim utopijskim idejama ili svojim mnogim praktičnim programima individualnog ili kolektivnog poboljšanja moraju objasniti i moraju biti opravdani, kao funkcija istina prvog reda, kao funkcija moralnih savršenstava. U suprotnom, sve što im preostaje su samo pitanja osobne percepcije i pragmatičnih preferencija.
Jer svako takvo pozivanje na moralne ili filozofske ideale mora biti objašnjeno. Samo postojanje takvih ideala i njihov moralni sadržaj zahtijevaju dokaze za svoje postojanje. Zbog svoje gravitacije. Za svoje jedinstvo. Zbog svoje praktičnosti i univerzalnosti. Zbog svoje sigurnosti i sofisticiranosti. Jer tvrdnje ove vrste zahtijevaju rigorozne dokaze, baš kao i tvrdnje o Bogu.
I takve se tvrdnje ne smiju pozivati na kulturne norme, niti osobne sklonosti i sklonosti. Jer opravdanje takvih moralnih ideala prvenstveno se oslanja na razum i zdrav razum, intuitivnu osjetljivost i sofisticiranu, zrelu mudrost. I sve je to istina bez obzira na vaše vjerovanje u Boga. I to je bit.
Ova moralna načela i ideali za osobni i društveni procvat i poboljšanje imaju mnogo toga zajedničkog unatoč nijansama osobnosti. Unatoč metodološkim razlikama o sredstvima za postizanje takvih ideala u životima pojedinaca ili u našim brojnim odnosima i zajedničkim nastojanjima. Jer moralni ideali počivaju na stvarnosti, zajedničkom iskustvu koje svi do ove ili one mjere poznajemo, bilo da smo agnostici ili katolici. Pa, čak su i poganski grčki filozofi poput Platona i Aristotela poznavali ovu široku sličnost ideala, iako su se razlikovali oko nekih pojedinosti.
Ovaj univerzalni moralni ideal i vremenska postojanost tijekom mnogih stoljeća ljudskog življenja dokaz je samog njegovog postojanja i suštine. I to nije mali dokaz, čak i za skeptičnijeg agnostika. Jer baš kao što značenje prisiljava na moralnu viziju koja je u skladu s njegovim uvjerenjima, tako i moral snažno prisiljava na postojano značenje unutar svojih brojnih načela. Zato su stari Grci sve to pripisivali bogovima.
Jer oni su to mogli znati unutar prirodnog svjetla ljudskog razmišljanja i morala. I ta prirodna racionalnost i moralnost neizbježno vode do oblika prirodne teologije. Teologija koja otkriva samu Božju egzistenciju i životni smisao i moralnu prirodu čovječanstvu kroz svjetlo razuma. A poznavanje svega ovoga, poznavanje Njegovog postojanja i Njegove moralne prirode, neizbježno vodi do mogućnosti Boga koji otkriva sebe i pojedinosti svog plana čovječanstvu.
Zato je sedamdeset hebrejskih učenjaka pozvano u heleniziranu Aleksandriju da prevedu Hebrejske spise na grčki. Dokument poznat kao Septuaginta. Jer tu je bio susret prirodne teologije istaknutih i racionalno rigoroznih grčkih filozofa s objavljenom teologijom Hebreja, koji su slijedili Boga koji im je izravno govorio.
I sve je to važno zapamtiti kod agnostika. Budući da su njihovi moralni porivi i ideali, njihove moralne težnje i nadahnuća vjerojatno najistaknutiji i najpribližniji dokaz za postojanje Boga, nakon što su njihove prethodne sklonosti i njihove predispozicije o Bogu narušene.
Jer zbroj i suština razuma i znanosti često su najčešći i uvjerljivi dokazi Božjeg postojanja, nakon što se doista shvate. Jer agnostici počinju s nekim oblikom znanstvenog materijalizma koji ih zasljepljuje i za Boga i za granice materijalnog svijeta, kao i za sveprisutne racionalne stvarnosti i strogosti nematerijalnog poretka mišljenja koji je istinski temelj svih znanstvenih istraživanja i otkriće. Jer potreba za dokazom Božjeg postojanja zapravo je dokaz Njegovog postojanja. Jer dokazi su racionalni imperativ.
Dakle, kod mnogih agnostika koji trebaju “prave” dokaze, mora se objasniti sama ideja ispravnog i pogrešnog kao inherentnih sastavnica ljudskog iskustva. Sama ideja morala, bez obzira na njezin konkretan sadržaj, može biti primarni put do pitanja Božjeg postojanja i naravi, Njegove svrhe i plana, Njegovog praktičnog moralnog plana za čovječanstvo.
Postojanje i priroda Boga jedini je način da se istinski upozna i dokaže dubina i stvarnost ljubavi u svim njezinim prekrasnim oblicima, manifestacijama i strogosti. Jer, kao što svi znamo, ljubav je istinski i potpuno smislena i svrhovita. A ljubav je doista vrhunsko moralno načelo i praktični ideal života i življenja.
Ali, unutar biokemijskog objašnjenja znanstvenog materijalizma, ljubav je svedena na neuralnu aktivnost i osjet, baš kao i sav moral. Taj materijalizam isključuje iskustvo i sadržaj ljubavi, kao što je to slučaj s razumom, logikom i racionalnošću.
Dakle, za agnostike njihov namjerni ili prešutni znanstveni materijalizam niječe sva nematerijalna iskustva i sadržaje. Gube bit i sadržaj razuma i ljubavi, smisla i morala. A to je smrt svih naših plemenitih vrlina, sve naše racionalne i znanstvene sposobnosti, sve naše ljudskosti i svih blagoslova i ideala ljubavi u svim njezinim brojnim oblicima.
Uz sve te brojne i duboke gubitke, agnostici i agnostici ostaju samo materija i energija fizičkog svijeta. I kao neizbježan i neizbježan zaključak, gube čak i znanost koju toliko cijene. “Jer ako je sve što jesmo biokemija, nema načina da (ikad) znamo da je sve što jesmo biokemija” – reductio ad absurdum.
Dakle, agnosticizam je zapravo samo apsurd. Neizbježan apsurd koji proizlazi iz njihove sumnje i njihovih pogrešnih pretpostavki o znanosti i njihovim neispitanim temeljima u znanstvenom materijalizmu. I to je sigurno. Samo toliko jasno. Baš tako uvjerljivo. I, upravo to iznenađujuće, osobito za moderni um i svo njegovo šuplje samopouzdanje.
✠
Autor fotografije Noah Negishi na Unsplash
