Povodom obilježavanja 32. Svjetskog dana bolesnika i proslave blagdana Blažene Djevice Marije Lurdske, u nedjelju 11. veljače u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci svečano euharistijsko slavlje za bolesnike, starije, nemoćne, medicinsko osoblje i zdravstvene ustanove predvodio je vikar za kler Riječke nadbiskupije, Vjekoslav Đapić, u zajedništvu sa župnikom Eugenom Pavlekom i drugim svećenicima Riječke nadbiskupije s kojima je pod misom bolesnicima podijelio sakrament bolesničkog pomazanja.
Nadahnut biblijskim čitanjima, u svojoj propovijedi Đapić je istaknuo kako je vjeru teško živjeti u iskustvima bolesti i drugih nevolja, ali čak i tada vjernik zna da u svojoj boli i trpljenju nije sam nego se upravo u tim trenucima približava Kristu Patniku, koji jedini daje smisao svakom obliku bolesti i patnje.
„Često puta je teško živjeti vjeru u svijetu u kojem živimo zato što u naš ljudski život dolaze nevolje i kušnje, počevši od teških bolesti, progonstava, ratova koji dovedu u pitanje čovjekovu egzistenciju i onu temeljnu nit na kojoj visi njegov vjernički život, a to je njegov odnos s Bogom. Pitamo se: kako kada dođu takve situacije? Samo je jedan put, a to je isti onaj dar vjere, koji je u kušnjama izložen, a koji nam donosi istinitu sigurnost da je Bog s nama. Bog je sa mnom u ovoj mojoj sadašnjoj situaciji koja me toliko teško pogodila. Ta situacija nije mi oduzela Boga jer njega ništa ne može oduzeti. Kada povjeruje Bogu i otvori mu vrata svoga života, događaju se neopisive promjene u samom čovjeku. Od one situacije koja je bolna i teška, koja tjera čovjeka u očaj, nameće mu misli da Boga nema, da je Bog kriv. Kada čovjek otvori vrata i iznutra ga ispuni Duh Božji, tada dobiva odgovore zašto i kako te vidi da sve ima svoj smisao, da nije sam u svome križu i svojoj patnji.“, kazao je propovjednik i u nastavku istaknuo da smisao bolesti i patnje proizlazi iz Kristova spasonosnog trpljenja, a kao primjer povjerenja u Božje vodstvo i plan koji ima sa svakim čovjekom, ukazao je na Blaženu Djevicu Mariju, Isusovu majku.
„Upravo su najveće kušnje kada čovjeka zadesi i pogodi bolest. Tada je u opasnosti da izgubi odnos s Bogom. Ako je čovjek vjere i ispunjen Duhom Božjim, onda će uvijek imati odgovor i na tako teške situacije. Gospa je imala strahovitu kušnju. Gledala je svoga Sina kao umire na križu, ali nikada u težini i boli nije izgubila vjeru da Bog vodi život i dopušta i one teške situacije kako bi se okrenulo na dobro puno toga, još i više nego što smo mogli očekivati da će nam biti darovano u životu. Po muci i smrti Sina Božjega svi smo primili Božji lijek i Liječnika koji je za vrijeme zemaljskoga života ozdravljao i liječio bolesnike, ali koji ozdravlja i u duši kada ona izgubi Boga, kada se udalji od Boga, uđe u mrak i izgubi svjetlo. Tada i u takvim situacijama Bog traži čovjeka.“, rekao je Đapić i u zaključku propovjedi potaknuo okupljene vjernike da po zagovoru Gospe Lurdske, u svojim svakodnevnim obvezama, iskuse radost predanosti Bogu te budu ljudi molitve koji će služiti Bogu u svojim bližnjima i znati se u osobnim kušnjama, poput Marije, obratiti Isusu.
„Svadba u Kani Galilejskoj. Dolazi kušnja, nema vina. Gospa vidi i obraća se Sinu koji čini čudo – pretvara vodu u vino. Isto to Bog čini u životu svakome od nas. I nas hoće preobraziti, hoće svakome od nas darovati vječnu ljubav, ozdraviti nas od zla, izliječiti naše odnose koji su se poremetili, ali prvenstveno smjera ozdraviti naše srce. Želi izvaditi srce kameno, koje je puno sebičnosti, ravnodušnosti prema bližnjemu i dati nam srce od krvi i mesa. Takvo srce Bog daruje po milosti svetih sakramenata, po svojoj riječi koja nas hrani i po svome tijelu i krvi u presvetoj euharistiji da njegovim srcem možemo gledati svoje bližnje, u bolesnima i nemoćnima prepoznati Isusa koji trpi, a u svojoj bolesti da se znamo obratiti njemu.“, zaključio je propovjednik.
Objavljeno: 12. veljače 2024.
