SVETO PISMO & UMJETNOST: Razmatranje čitanja za godinu B Pete korizmene nedjelje
Ovo je posljednji tjedan mog “nadoknađivanja”. Kao što sam istaknuo, ove godine postoje dva moguća čitanja za treću, četvrtu i petu korizmenu nedjelju. To je zato što dok Crkva daje skup čitanja za svaku nedjelju u trogodišnjem nedjeljnom evanđeoskom ciklusu, ona također dopušta korištenje čitanja za Godinu A – “preglednih” čitanja povezanih s pripremom katekumena za krštenje – u bilo kojoj godini bilo koju župu tijekom ova tri tjedna.
Ako vaša župa koristi pomno čitanje, Evanđelje će govoriti o uskrsnuću Lazara. Ako vaša župa prati ciklus čitanja godine B, bit će riječ o Isusu koji govori o tome kako pšenično zrno mora pasti i umrijeti da bi proizveli žetvu.
Da, Ameriko, Isus je nadmašio Benjamina Franklina u komentiranju neizbježnosti smrti i poreza. Ipak, na vrlo neobičan način, smrt bio je putanja Isusova života. Sveto pismo to jasno pokazuje. Pavlov veliki hvalospjev o Isusovom samoispražnjenju (Filipljanima 2,6-11), Isusov kenoza, pojašnjava: uzeo je “ljudski oblik” (r. 7-8a), tj. postao je čovjekom, da postane “poslušan do smrti – čak i smrti na križu” (r. 8b). Autor Poslanice Hebrejima ističe istu točku: “Mi … vidimo Isusa ‘ovjenčanog slavom i čašću’ jer je pretrpio smrt, onoga koji je ‘nakratko’ bio učinjen ‘nižim od anđela’ da bi Božjom milošću mogao okusite smrt za sve” (2,9). Već pri njegovom rođenju jedan od mudraca daruje Djetetu Kristu smirnu: začin koji se koristi za ukop, simbol smrtnosti, nešto što će Nikodem ponovno donijeti na Veliki petak da pokopa Isusa.
Isus opetovano ukazuje na svoju muku i smrt kao preduvjet za njegovo uskrsnuće. Prije dva tjedna, kada je Evanđelje pripovijedalo o njegovom čišćenju Hrama, govorio je o uništenju “ovog hrama”, hrama njegova Tijela. U prošlotjednom evanđelju, Isus je rekao Nikodemu da “Sin Čovječji treba biti podignut” i, kasnije u Ivanovom evanđelju, jasno kaže “kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi” (12:32, a stih neposredno prije današnjeg evanđelja i nakon uskrsnuća Lazara).
Kada Petar pokuša odgovoriti Isusa od njegova puta, Isus ga naziva “Sotonom” pokušavajući ga iskušati (Matej 16,23). Kada Isus kaže apostolima da će se vratiti u Judeju (da uskrise Lazara) – mjesto gdje je Isus bio skoro kamenovan – Toma napola sarkastično primjećuje, “idemo da umremo s njim” (11:16 – samo čekaj, Thomas, doći će i tvoj dan). U Marku, Isus često govori svojim apostolima da šute o čudima koja čini – stvarima za koje biste mislili da bi trebalo dati široki publicitet – jer bi se ti “znakovi” mogli pogrešno protumačiti, kao što su to činila židovska očekivanja ne uključuju Mesiju koji pati ili onoga koji će biti ubijen. Prerano otkrivenje njegova pravog identiteta prije njegove muke i smrti zapravo bi moglo biti “kamen spoticanja” koji opterećuje Isusovo mesijanstvo ljudskim očekivanjima.
Sveto pismo jasno kaže da Isusova muka i smrt nisu bili uvjetni ishodi koje je, u različitim povijesnim okolnostima, mogao izbjeći. Oni su bili Božanski plan, počevši od stvaranja (Postanak 3:15). Nije da je Bog krvožedan: Isusova muka i smrt bile su nužne jer su patnja i smrt neizbježne posljedice grijeha. Nije da je Bog “kaznio” Adama prijeteći mu smrću kad je grijehu mogao pripisati bilo koju drugu kaznu. Ne — Bog barem ozbiljno shvaća i inherentnu stvarnost bića koje je stvorio i ne-bića koje grijeh predstavlja. Griješiti znači odsjeći se od Boga, koji je naš život – a budući da “nema drugog Boga osim mene” – čovjek nigdje drugdje ne može pronaći život. Odsjeći se od Boga neizbježno znači izabrati smrt.
Dakle svaki čovjek ima umrijeti: to je posljedica grijeha, a svi su ljudi grešnici. Ali Isus je bez grijeha. Za njega smrt nije nužnost nego izbor: prolazeći kroz ljudsku smrt kao nevina žrtva — kao onaj koji je iz ljubavi prema nama trpio napuštenost koju nije zaslužio — Isus je (prema riječima Predgovora) “čak oblikovao za nas lijek iz same smrtnosti, kako bi uzrok naše propasti mogao postati sredstvom našega spasenja.” Zato ćemo za nepuna dva tjedna pjevati na Vazmenom bdijenju sv felix culpa, “sretna krivica koja je zaslužila tako velikog, tako slavnog Otkupitelja!” Takav je bio Božanski plan ljubavi od vječnosti.
To smrt ne čini manje stvarnom. Još uvijek nema puta do Uskrsa osim kroz Veliki petak. Crkva naglašava da inzistirajući na tome da je vazmeno trodnevlje — od Velikog četvrtka do uskrsnu nedjelju navečer — jedan nedjeljiv gozba.
To je i razlog zašto je smrt neizbježna za svakog čovjeka. Kao što sardonični komentar kaže: “Nitko od nas ne izlazi živ iz ovog života.” Doista – nitko od nas ne može doći do života osim kroz smrt. Svatko od nas ima svoj osobni Veliki petak upisan u Božji kalendar. I, uz svo dužno poštovanje prema onima koji “vjeruju znanosti,” to nas neće izvući iz toga. “Čovjeku je određeno jednom umrijeti…” (Hebrejima 9,27).
Dakle, kako nas Isus podsjeća u današnjem evanđelju, zrno sjemena ima umrijeti, ne samo poginuti nego ići dalje i donijeti žetvu. Sjeme koje želi ostati sjeme zapravo traži zaustavljen razvoj. Sjeme mora propasti u zemlju i propasti. Pitanje je kakav teren. Tlo koje je pogodno ili nepovoljno za rađanje novog života? Tlo koje je tvrdo i kamenito, koje ostavlja umiruće sjeme mrtvim? Tlo koje je preplavilo korov, gušeći novonastali život? Tlo koje je kamenito ili glinasto, koje ne dopušta sjemenu da pusti čvrsto korijenje? Ili tlo koje je bogato, hranjivo, pogodno za život, koje daje obilnu žetvu?
Današnje evanđelje ilustrirano je u ovom grčkom rukopisu koji dolazi oko 1600. godine. Priznajući svoje neznanje o istočnjačkoj vjerskoj umjetnosti, neću pokušavati dati komentar izvan onoga što je očito.
Odabrao sam ovu ilustraciju jer može kombinirati povijesni događaj – neki Grci žele susresti Isusa pa su tražili Filipa i Andriju da ih uvedu – s učenjem o tome da sjeme treba proći kroz svoju strast, da umre. Teško je razdvojiti to dvoje: završite s neupadljivom skupinom ljudi koji žele nešto od Isusa i – u modernoj zapadnoj sakralnoj umjetnosti – neki kič sadnice nalik na plakat, obično s izrekama na sebi. Ova ilustracija rukopisa je privlačna jer je barem podložna da se na nju gleda kao na spajanje ta dva pojma.
U gornjem prostoru vidimo Isusa sa svojim apostolima. Ova ilustracija vjerojatno služi za ilustraciju prispodobe o sijaču i sudbini njegova sjemena. Grupa koja sluša Isusa su njegovi apostoli, svi nose aureole: ima ih 11 ili 12 i sumnjam da Filip i Andrija skrivaju radoznale Grke u gomili. Isus govori gore; parabola na djelu pojavljuje se ispod. Sijač već sije sjeme koje će umrijeti da bi živjelo. Okolina, osim što pruža brežuljak na koji se Isus može staviti na vrh, a sijač na dno, ne izgleda nužno obećavajuće. Svi problemi su tu: gladne ptice, kamenito tlo, kupine. Ali postoji i dobro tlo, možda nije odmah vidljivo, ali može održati život: pogledajte snažnu biljku u sredini prizora (ili jarkozelene lišajeve koji ostaju živi između dijelova pločnika). “Put”, osim što odgovara pojedinostima prispodobe o sijaču, također je vizualna poveznica, most koji povezuje scenu prispodobe s Isusovim učenjem o njoj gore.
