Siromasi nisu broj nego ljudi s pričom koju treba čuti » Tekstovi

Reportaža: Pripremio: fra Siniša Pucić

15.12.2023.

U jednom od riječkih restorana, na Svjetski dan siromaha, organiziran je ručak za korisnike karitativnih ustanova na kojemu su im se pridružili riječki nadbiskup i organizatori. Dva dana ranije, građani koji su popili kavu i popričali s jednim od tridesetak beskućnika pokazali su da siromasi nisu broj nego ljudi s pričom i njihovu su priču željeli čuti.

„Ima toliko muškaraca i žena koji se posvećuju i dijele što imaju sa siromašnima i marginaliziranima: to su ljudi svih dobi i društvenih slojeva koji pružaju ruku i zalažu se za one koji su marginalizirani i trpe. To nisu nadljudi, već ‘susjedi’ koje susrećemo svaki dan i koji se u tišini skrbe za siromašne. Oni ne daju samo nešto: slušaju, razgovaraju, pokušavaju razumjeti situaciju i njezine uzroke, dati pravi savjet i prave preporuke. Pažljivi su kako prema materijalnim tako i prema duhovnim potrebama, prema cjelovitom promicanju osobe. Kraljevstvo Božje postaje prisutno i vidljivo u tom velikodušnom i besplatnom služenju; ono je uistinu poput sjemena koje je palo na dobro tlo života tih ljudi i donosi plod“, riječi su pape Franje u ovogodišnjoj poruci za 7. Svjetski dan siromaha, 19. studenog, kojima je na najbolji način opisao sve one dobre ljude u Rijeci koji su ovogodišnji Svjetski dan siromaha na 33. nedjelju kroz godinu obilježili konkretnim djelima prema najpotrebnijima među nama.

U organizaciji Svjetskog dana siromaha sudjelovali su: Riječka nadbiskupija, Caritas Riječke nadbiskupije, Udruga Depaul Hrvatska, Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Socijalna samoposluga „Kruh sv. Elizabete“, Ured za pastoral mladih Riječke nadbiskupije, mladi iz Centra za mlade „Bl. Miroslav Bulešić“, Katolička osnovna škola „Josip Pavlišić“, redovnici i redovnice Riječke nadbiskupije te klapa Reful, koji su ove godine naglasak stavili na susret sa siromasima uz nekoliko prigodnih događanja.

Čovjek s čovjekom

„Čovjek sa čovjekom“ naziv je jedinstvene akcije kojom je u Rijeci svim ljudima dobre volje tog petka, 17. studenog, pružena prilika otići s potrebitim na kavu, upoznati ga, čuti njegovu priču i u razgovoru razbiti predrasude koje su možda postojale o ljudima s margine društva, kako je rekla Mladena Tadej Faltin ispred Riječke nadbiskupije. Tridesetak korisnika karitativnih ustanova koje djeluju u Riječkoj nadbiskupiji poželjelo je popiti kavu sa svojim sugrađanima koji su u velikom broju podržali inicijativu i pokazali da siromasi nisu broj nego ljudi s pričom koju žele čuti.

Toga su dana Riječani u lijepu broju posjetili promotivni štand na Korzu na kojemu su građanima bili ponuđeni promotivni materijali karitativnih ustanova koje djeluju u Riječkoj nadbiskupiji i ručni radovi njihovih korisnika, uz donaciju koja će biti usmjerena prema radu sa siromasima. Također su tijekom dana volonteri na Korzu dijelili letke s informacijama o načinima uključivanja u pomoć potrebitima Riječke nadbiskupije i grada Rijeke.

Siromasi na ručku u restoranu

U nedjelju 19. studenog, na Svjetski dan siromaha, riječki nadbiskup Mate Uzinić predvodio je misno slavlje u katedrali sv. Vida koje je okupilo djelatnike, volontere i korisnike karitativnih ustanova.

„Među nama imamo one kojima se sreća okrenula u jednom trenutku. Nekad je bilo sve u redu, u drugom trenutku ništa više nije bilo u redu i završili su na ulici, ostali su bez doma, prijatelja, bližnjih. To se može dogoditi bilo kome od nas i zato je važno da na ovaj današnji dan, gledajući braću i sestre koji su materijalno ili na druge načine u većoj potrebi nego mi, u sebi izazovemo tri važna osjećaja. Prvo je da budemo ponizni jer nismo u jednoj situaciji u odnosu na druge zbog toga što smo bolji od drugih, nego to je jednostavno dar. Taj dar u nama potiče drugi osjećaj, to je osjećaj da znamo biti zahvalni za sve što imamo. I naravno, ono što Pavao sugerira kad govori o svjetlu, da budemo djeca dana (usp. 1 Sol 5,1-6). Kako možemo biti djeca dana u svijetu u kojem imamo toliko siromašnih oko sebe, koji pate, ako ne u ljubavi? Braća i sestre siromasi oko nas, među nama samima, pozivaju nas na djelotvornu ljubav koja se prigiba, služi.“ kazao je Uzinić.

Nakon mise u jednom od riječkih restorana organiziran je ručak za siromahe uključene u ovu akciju, kojemu su se pridružili riječki nadbiskup i organizatori događaja te djeca iz katoličke osnovne škole, koja su pripremila prigodne darove za potrebite. Za vrijeme ručka klapa Reful glazbeno je animirala druženje, a zapjevali su i siromasi.

Fra Siniša: Mislim da je postalo jasno svima, osobito nama koji susrećemo ljude u potrebi, da razinu pomaganja potrebitima, osobito siromašnima, treba podignuti malo više, odnosno da iznad one materijalne pomoći koju im dajemo, uslugama smještaja, hranom, odijevanjem, traženjem posla i tako dalje, tim ljudima prvo treba ponuditi susret.

Građani na kavi s korisnicima karitativnih ustanova

Davorka Tomiša:

– Nevenka… smije se. Očekujem druženje uz kavicu. Uzbuđena sam. Koračam prema sijedoj ženi, slijedi stisak ruke i upoznavanje. Volim ljude, volim susrete. I Nevenka voli ljude, ima svoju priču. Dobila sam priliku čuti kako Nevenka živi i tko je Nevenka. Bori se na svoj način, ne odustaje, vjeruje ljudima, ima osmijeh na licu. Prošlost je iza nje, sadašnjost današnjeg dana čini je sretnom, njezine obveze koje ima. Prodaje časopis „Ulične svjetiljke“ svaki dan, ne mari za kišu, za hladnoću, kaže da ima sve, i previše… Pozvala me u Dom za psihički bolesne odrasle osobe Turnić, tamo je njezin dom. Voli svoj dom. Zagrlile smo se spontano, iskreno, kao dugogodišnje prijateljice. Dogodio se susret koji vrijedi, nema cijene, vrijedi puno, najviše. Njezin zagrljaj trebao je meni, učinila me je sretnom. Ispratila sam je. Dogovorile smo sljedeći susret u domu gdje živi. Blagoslovljen je dan koji nam daje svjetlost, mir i ljubav. Ovo je jedan novi početak, nova priča, susret koji obećava…

Ana Peračković:

– Izaći iz svoje komocije zna često biti teško, iziskuje žrtvicu. Dan prije „kave sa siromasima“ nazvala me Mladena, a ja već malo umorna, odbila sam ići. Savjest je počela raditi! U petak ujutro, gledajući sliku milosrdnog Isusa, rasplačem se. Isuse, ja sam ti okrenula leđa na Dan siromaha. Pošaljem poruku Mladeni, na što mi ona odgovara da su svi termini puni. Zamolim je da me „ubaci“, ako tko odustane. Nakon nekoliko minuta Mladena javlja da bi Ivica popio kavu s nama. U čas smo se Josip i ja spustili niz Kalvariju do riječkog Korza. Susret na kavi s beskućnikom Ivicom ispunio je moje srce i dušu. Shvatila sam, ja sam siromašna, a Ivica je bogatiji jer on je radostan u svoj toj oskudici. Posramila sam se. Nisam svjesna koliko je lijepo imati obitelj, dom, toliko puta prigovaram… S Ivicom smo bili više od sat vremena, koji je protekao u trenu. U svojoj tužnoj priči on sve okreće na veselje i pokazuje kako se može biti radostan kad je srce puno. Obećali smo čuti ga, viđati i pomoći koliko budemo mogli. Kavu s Ivicom pamtit ću dugo i vjerujem da je Isus bio sa mnom, s nama.

Josip Peračković:

– Hajde, idemo odmah, čeka nas Ivica koji želi popiti kavu s nama, rekla mi je supruga toga jutra. Sad ja malo, na prvu, negodujem, imam i neke svoje obaveze koje sam želio riješiti. Ali brzo primjećujem, ima li što važnije nego biti uz nekog tko je u potrebi? Ne znam kako sam se tako brzo spremio, ali začas smo bili na Korzu. I Ivica je tu. Skroman, možda malo suzdržan u početku, pruža nam ruku. Kao da se pita: što li će i hoće li ova jedna kava promijeniti nešto u mojem životu? A ja… koliko mogu biti blizu, koliko se trudim ne okrenuti glavu od ljudi koji su na margini društva, pomoći potrebnima? Mogu li ja mijenjati svijet? Nije mi strano pomoći koliko mogu. Koliko je to? Mogu li više? I gledam Ivicu, vedra lica, kako bez gorčine priča svoju životnu priču, muku, teškoću, bol… On donosi meni radost i ja prepoznajem vrijednost ovog susreta. Kada i ja, svojim osmijehom, pogledom, riječima, želim darovati dio sebe kako bi Ivica osjetio barem malo, u ovom susretu, na ovoj kavi, da nije sam, zaboravljen.

Želim vam ispričati jednu priču. Zima je. Jedna žena na ulici u skromnoj odjeći, sva promrzla, molila je pomoć. Iz dana u dan prolazio je tim putom pored nje stariji gospodin. Izvukao bi iz svojeg, podebljeg, novčanika jedan sitan novčić i dao bi ga ženi, bez riječi, pogleda, osmijeha. Prošlo je tako mnogo dana i svaki dan on je učinio isto. Tada se zamisli. Ovoj ženi treba više od ovog novčića što ga dajem. Što bi bolje mogao učiniti, darovati? I ode te kupi jednu ružu. Ponese je, dođe do žene i ne rekavši ništa, osmjehne se, pruži joj ružu te produži dalje. Sutradan je ponovno prolazio tom ulicom, ali žene nije bilo na mjestu gdje uvijek stoji. Pobojao se što je, zašto je nema? Prošao je tako cijeli tjedan. Što se dogodilo, da nije možda od zime ili gladi umrla? Nakon ove njegove neizvjesnosti žena je ponovo bila tu, nekako drugačija, promijenjena. Iako i dalje oskudno odjevena, rekao bi još mršavija, ali sva ozarena, vesela. Gospodin se približi i upita je: gdje ste bili toliko dana i niste dolazili? Pobojah se da vam se nije nešto dogodilo. Kako ste preživjeli? Tada žena, tihim i radosnim glasom odgovori: ove dane živjela sam od vaše ruže! Jesam li ja taj koji će donijeti ružu, miris, ljepotu onoga kojega susrećem u svojem životu? Da, svatko od nas to može učiniti. Zaboraviti sebe, svoje želje, ugodnosti, prohtjeve, sve više i bolje… predati sebe, svoju dušu za najpotrebnije. O daj, Bože, da je ovaj susret probudio u meni, u svima nama, osjećaj ljubavi, požrtvovnosti. Ljubim te, brate i sestro u Kristu Isusu, pođimo zajedno činiti dobro!

Samo reci dobar dan

Ivica, korisnik: Mogu biti samo zadovoljan s ovom inicijativom kave s beskućnicima. Poznam puno ljudi i sve što želim je, kad me vidiš reci dobar dan. Samo reci dobar dan. To očekujem i od ove kave. Susret i kratki razgovor. Gledam u autobusu, po Korzu, samo mobiteli, nema komunikacije. Nema je više među ljudima.

Ja sam 20 godina u Rijeci, poznam Rijeku i volim Rijeku. Spavam u parku, bio sam i u Prihvatilištu, ali sada spavam vani. Imam 3-4 mjesta i dobro je. Jedino kad je kiša je malo teško, ali uvijek se nađe neki zaklon. Bio sam i podstanar i puno sam plaćao. Zapravo mi je bolje ovako. Skupljam boce. Moraš se snaći, nije teško ako se možeš snaći. Sad sam beskućnik al sam sretan, imam dušu.

Iz rubrike:
Reportaža