kardinal Dolan priča sjajnu priču o tome kad je bio na poslijediplomskom studiju u Washingtonu, DC i često bi vozio 800 milja naprijed-nazad između DC-a i svog doma u St. Louisu. Uvijek bi se zaustavio u župnom dvoru otprilike na pola puta i prespavao kod nekih prijatelja svećenika. U župnom dvoru bio je jedan stariji svećenik koji je uvijek impresionirao Dolana svojom jednostavnošću. Njegova soba imala je samo nekoliko knjiga, raspelo i krevet.
Jednom ga je budući kardinal upitao: “Je li to to? Je li to sve što imaš? Kako možeš živjeti s tako malo stvari?”
Stari svećenik je odgovorio: “Ako siđem u tvoju gostinjsku sobu, vidjet ću da imaš samo nekoliko stvari sa sobom, a ipak ti ništa ne nedostaje.”
Fr. Dolan je odgovorio: “Pa da, ali ja sam samo u prolazu.”
Na što je svećenik odgovorio: “Zar nismo svi?”
Samo smo u prolazu. Ovaj svijet nije naš dom. “Svijet prolazi”, govori nam sv jučerašnje drugo čitanje. Ovdje smo samo hodočasnici, koji idemo prema našem pravom domu.
Ova osnovna istina – da ovaj svijet nije naš dom – ima duboke posljedice za nas kao kršćane. Dopustite mi da spomenem tri.
Prvo, pomoći će nam da ostanemo odvojeni, na zdrav način, od svega što nam se događa, dobrog ili lošeg. U starom Rimu, kada bi se osvajački vojskovođa vratio nakon pobjede nad neprijateljem, Rimljani bi mu priredili paradu, dali mu raskošne darove i slavili ga slavljima i žrtvama.
Ali dok bi se vozio u svojim kolima kroz gomilu tisuća razdraganih Rimljana, često bi sa sobom u kolima imao roba koji bi mu šaputao na uho riječi: “Sic transit gloria mundi“ – tako prolazi slava svijeta.. Generalu je bilo dopušteno slaviti, ali je slavlje bilo ublaženo spoznajom da će i on jednog dana biti mrtav kao i ljudi koje je osvojio.
To ne znači da ne uživamo u dobrim stvarima svijeta — ali ne postajemo vezani za njih. Promaknuće, sportski trijumf, lijep auto, otmjeni odmor – shvaćamo da će to s vremenom izblijediti.
S druge strane, ne postajemo previše malodušni ni kad se dogode loše stvari. Dijagnoza raka, gubitak posla, odbijenica s našeg koledža iz snova, romantični prekid — sve će to također proći.
Dakle, kada kršćani shvate da svijet nije naš dom, primamo dobre stvari sa zahvalnošću, a loše stvari sa strpljivošću, znajući da će i dobre i loše stvari ovoga svijeta jednoga dana nestati.
Drugo, spoznaja da svijet nije naš pravi dom pomaže nam u očuvanju mira kada svijet ide do vraga u koš. U proteklih nekoliko mjeseci mnogi su mi katolici izrazili zabrinutost za budućnost naše zemlje. I opravdano je biti zabrinut, jer domoljublje je vrlina i dužni smo raditi za opće dobro našeg naroda. Ali ne bismo trebali gubiti mir zbog onoga što se događa u našoj naciji ili kulturi, jer mi smo doista građani boljeg, nevjerojatnijeg kraljevstva, gdje je vođa sam Isus Krist. Upravo prolazimo kroz Ameriku na putu za Nebo.
Konačno, spoznaja da smo hodočasnici pomaže nam živjeti za vječnost. Prije nekoliko godina pješačio sam “El Camino” — drevnom hodočasničkom rutom iz južne Francuske, preko Španjolske, do kostiju svetog Jakova u Santiago de Compostela. Bilo je to prilično sjajno — i iscrpljujuće — iskustvo. 498 milja, preko 32 dana hoda. Kad tako hodočastiš, moraš se kretati. Ako ste 200 milja udaljeni od svog cilja, ne možete samo reći: “Oh, dobro, dovoljno sam se približio, pa mislim da ću ovdje otvoriti trgovinu i ovo će mi biti dom.” Time bi promašena cijela poanta hodočašća!
Na isti način, moramo se nastaviti kretati prema našem pravom domu, Nebu. Koliko vremena svaki dan trošimo na stvari koje nisu važne? Postoji samo jedna stvar koja je uistinu važna — nastaviti se kretati prema Bogu, nastaviti razvijati vrline koje nas čine Njemu sličnijima. Sve ostalo prolazi.
Prijatelji moji, ova je istina temeljna za kršćanski život: svaki kršćanin je hodočasnik, stranac, putnik koji traži svoj pravi dom. A taj dom je Nebo, s Bogom zauvijek — ovdje na ovoj zemlji, samo smo u prolazu.
___
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće.
Fotografija: Mantas Hesthaven, Unsprskati / PD-US
