Sahranjena Služavka Malog Isusa sestra M. Ljiljana Perković
Biskupska konferencija BiH

Sahranjena Služavka Malog Isusa sestra M. Ljiljana Perković

Sestra M. Ljiljana Perković, Služavka Malog Isusa, koja je 1. lipnja 2024. godine, u 95. godini života i 75. godini redovništva u samostanu „Sv. Josip“ u Vitezu, blago u Gospodinu preminula, sahranjena je 3. lipnja 2024 godine u sestarskom groblju „Doloroza“ u Čardaku.

Svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi Gospe Žalosne u Čardaku predvodio je župnik vlč. Ivan Dragičević uz koncelebraciju vlč. Ilije Orkića, dekana i župnika župe Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u Odžaku, vlč. Ante Perića, župnika župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Modriči, fra Blažana Lipovca, župnog vikara u Donjoj Dubici, te s umirovljenim svećenicima vlč. Pavom Mađarevićem i vlč. Pavom Brajinovićem.

Na Svetoj je misi sudjelovalo 35 sestara Služavki Malog Isusa predvođenih vrhovnom glavaricom s. Marijom Banić, provincijskom glavaricom s. M. Anom Marijom Kesten, brat pokojne majke Ljiljane Marko Perković, s. Emanuela Nikolić, časna Majka sestara Služavki Kristovih, rodbina i prijatelji kao i vjernici župe Čardak.

U prigodnoj propovijedi vlč. Dragičević se osvrnuo na ponizni život majke Ljiljane koji je od njene mladosti bio pun izazova i križeva. „Ovaj dan danas, nakon skoro 83 godine, ovaj lijes i slika, puna čardačka ljepotica me podsjeća na povratak jedne mlade i neiskvarene duše u tijelu starice koje je naborano od dugoga života i služenja, umorno od ovoga svijeta, shrvano vremenitim brigama i dugom poviješću, kako bi odmorilo u zemlji na kojoj je rođeno i odraslo. Nesvjesna što je čeka, Bog ju je vodio i kamo je htjela i kamo ne, ali se nije bunila nego prihvaćala od najmanje do najveće službe uvijek u srcu i duši ostajući ponizna redovnica svjesna da ne služi sebi nego Bogu i da će mu omiljeti živeći poslušnost, siromaštvo i čistoću dosljedno i dostojanstveno. Danas gledajući ovaj lijes, možemo sa sigurnošću reći onu Pavlovu upućenu Timoteju: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Draga majko Ljiljana, hvala Ti na dobroj vjeri, na dosljednoj utrci, na sačuvanoj i prenesenoj vjeri mnogima kojima si bila odgojiteljica, kućna predstojnica, provincijska glavarica i časna majka“, rekao je vlč. Ivan.

Na koncu svete mise svim okupljenima obratio se vlč. Pavao Mađarević, koji se prisjetio divne suradnje s majkom Ljiljanom u župi Uznesenja Marijina u Brodskom Vinogorju. Vlč. Pavao bio je prvi župnik novoosnovane župe u kojoj su se sestre Služavke Malog Isusa nastanile samo tri mjeseca prije njegovog dolaska. „Majka Ljiljana, bila je u prvim redovima, svjedokinja. Ono što je mogla očekivati od svojih sestara, ona je u prvom redu živjela sama. Svaki dan koracajući od samostana do župne crkve, istom vedrinom, istom strpljivošću, istim raspoloženjem, istom otvorenošću koja me uvijek zadivljivala. Jedna normalna redovnica u svakom pogledu, takvom sam je ja zapamtio“, rekao je vlč. Mađarević. Nadalje se prisjetio jedne zgode koja je ostavila dubok trag na njegov život, kada ga je majka Ljiljana svojom poniznošću poučila da se ne treba svojih nesavršenosti i pogrešaka sramiti, nego da ih treba prigrliti i na sebi raditi. „Tako sam učio od majke Ljiljane, raditi na sebi, ona mi je bila i primjer i uzor u svakom pogledu. Ona je bila prava majka u svakom pogledu. Vjerujem da je majka Ljiljana ubrojena među svete, jer je od Boga izabrana i ljubljena. Majko hvala ti, za trenutke i godine u Brodskom Vinogorju“, završio je svoj govor vlč. Mađarević.

Zatim se dirljivim govorom prisutnima kao i svojoj pokojnoj sestri, obratio brat majke Ljiljane, Marko Perković. On se prisjetio djetinjstva na krvlju natopljenoj „Dolorozi“, teških životnih križeva poput onog kada je njihov otac na Cvjetnicu daleke 1945. godine posjetio tada mladu djevojku Maru u samostanu „Betlehem“ u Sarajevu, donijevši joj malo hrane za Uskrs. Kada ga je ispratila na vlak, mahnuo joj je rukom, ali kući nikad nije stigao. „Unatoč gubitku voljenog oca, svi smo preživjeli, svi smo se dobro školovali, jer je sa nama bio dobri Bog“, ponosno je istaknuo brat Marko. „Evo uz tebe su tvoje časne, svećenici, tvoji Čardačani, hvala ti i počivaj u miru Božjem“, završio je svoj govor brat pokojne majke Ljiljane.

Sestra Kristina Adžamić, zamjenica provincijske glavarice i predstojnica samostana „Egipat“ pročitala je zatim pristigle sažalnice s. M. Terezije Pervan, provincijske glavarice splitske Provincije sv. Josipa i umirovljenog profesora vlč. Bože Odobašića.

Na koncu se svim nazočnima obratila provincijska glavarica s. Ana Marija Kesten. Govor provincijske glavarice prenosimo u cijelosti:

„’U životnom hodu s Gospodinom, često puta me je iznenadio…

u nekoj zbunjenosti naviru mi pitanja:

Gospodine, kako će biti…

Bojim se…

Nemoćna sam…

Ne znam govoriti…

Najradije bih se ovdje zaustavila, ali … moje je načelo ‘Biti oruđe u Božjim rukama’ ‘.

S ovim izgovorenim riječima pred sestrama kapitularkama, dana 17. srpnja 1988.g. s. M. Ljiljana Perković je prihvatila službu Vrhovne glavarice Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i nastavila već svoj dugogodišnji put posvećenja Bogu i služenja Malome Isusu. Sva pitanja koja su joj i dalje navirala kroz život bila su odgovorena u vjeri, nadi i ljubavi jer je znala da je izabrana od Oca nebeskoga da na zemlji bude njegovo oruđe. Kako je se predala cijelim svojim životom svome Stvoritelju da bude ponajprije glina u njegovim rukama, On ju je učinio vještim i raznolikim oruđem koje je koristio za razne poslove na svojoj njivi. Po njezinom korištenju svih primljenih darova širilo se Božje Kraljevstvo na zemlji. Primila je stostruko od Gospodina, i uzvratila mu je za života stostruko darova. Doista, nitko ih ne može izbrojiti…

Kako je sama kazala da ju je Gospodin često puta u životu iznenadio svojim pohodom, nastavio je to činit još bezbroj puta, sve do subote jutra 1. lipnja 2024. kada je tiho ušao u sobu i njezinu dušu našao spremnu te je na rukama kao najljepši dar vratio k Ocu da uživa u vječnom zajedništvu sa svojim Stvoriteljem.

Njezino tijelo koje danas ispraćamo na vječni počinak u njezinoj rodnoj župi ovdje u Čardaku zaslužilo je također da nakon dugih 95 godina života i 75 godina Bogu posvećenog života otpočine i pridruži se drugim dragim pokojim sestrama čekajući Isusov drugi dolazak.

s. M. Ljiljana Perković je nakon duge teške bolesti u Samostanu Svetog Josipa u Vitezu pošla je ususret Gospodinu u subotu, 1. lipnja 2024. godine, u 95. godini života i u 75. godini redovništva.

Rođena je 2. svibnja 1929. godine u mjestu Čardak, općina Modriča, župa Žalosne Gospe – Čardak, od oca Pere i majke Milke rođene Stažić koji su Bogu i rodu dali još šestero djece. U dvanaestoj godini života 10. 9. 1941. godine ušla je u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa u kuću Maticu Betlehem u Sarajevu. Pohađala je građansku školu kod sestara Kćeri Božje ljubavi do 1945. kada je sestrama zabranjena škola. Poglavari ju tada šalju na učenje izrade crkvenog ruha u Betlehemu gdje ostaje vješto usavršavati taj dragi joj rad sve do ulaska u novicijat Družbe u koji je ušla 5. siječnja 1948. godine u Sarajevu. Prve svete zavjete je položila 6. siječnja 1949. godine u Sarajevu, odakle nakon samo šest mjeseci zbog naredbe državnih vlasti zajedno s drugim sestrama mora napustiti samostan. Odlazi u rodni kraj svojoj obitelji. Zapošljava se u poljoprivrednom dobru ‘Mašinska stanica’ gdje radi kao knjigovođa godinu i pol dana. Budući da se direktoru nisu svidjeli njezini čvrsti vjernički stavovi dobiva otkaz. Odlazi u Zagreb u novo sjedište vrhovne uprave Družbe gdje ostaje služeći u župi sv. Jeronima u Maksimiru do doživotnih zavjeta koje je položila 6. siječnja 1955. godine u Zagrebu.

Svoj službu služenja malome Isusu nastavlja u Omišu gdje je određena za voditeljicu crkvenog zbora i za voditeljicu radionice crkvenog ruha radeći punih četrnaest godina, sve do 1969.g. Iste godine dolazi u Sarajevo, preuzima službu orguljašice u župi sv. Josipa na Marin dvoru u Sarajevu, potom 8. svibnja 1972.g. biva imenovana prvom provincijskom glavaricom tek osnovane Sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. Službu provincijske glavarice vršila je 9 godina. Po završetku te službe odlazi u župu Prečistog srca Marijina u Gračanicu kod Bugojna gdje vrši dužnost katehistice i orguljašice a potom odlazi u samostan Doloroza u Čardaku. Godine 1988. na XIV. Redovitom generalnom kapitulu izabrana je za vrhovnu glavaricu Družbe koju obavlja sve do 1994.g. U razdoblju njezina mandata kao vrhovne glavarice Družba je doživjela proslavu 100. obljetnice svoga Utemeljenja, jubilarno hodočašće sestara u Rim i susret sa Svetim ocem Ivanom Pavlom II.

Nedugo nakon svečane proslave 100. obljetnice nad našom domovinom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom nadvili su se crni oblaci rata koji je ranio i našu Družbu, njezine samostane i mnoge sestre su morale poći u progonstvo. Časna majka Ljiljana je sa sestrama iz Vrhovne uprave bdjela nad sestrama u tim teškim vremenima i kao brižna majka okupljala sestre pod krov generalne kuće, obilazila sestre kako bi im pomogla i utješila ih.

Gospodin ju je već kao dobro pripremljeno oruđe u svojim rukama još jednom iznenadio žrtvom koju je trebala podnijeti i pred kojom nije posustala, već je kao brižna majka žrtvovala se za svoju djecu i skupljala ih pod okrilje Gospe, sv. Rafaela i oca Utemeljitelja. Teškoće koje je živjela u službi Vrhovne glavarice prinosila je Ocu nebeskom, molila i čvrsto se nadala da će i tamni oblaci proći i da će se ponovno vratiti nada u život.

Po završetku šestogodišnje službe Vrhovne glavarice odlazi u samostan Josipa Stadlera u Slavonski Brod gdje obavlja službu kućne poglavarice od 1996. do 2002.g. Godinu dana boravi u samostanu sv. Josipa Radnika u Zagreb te se radosna vraća u Bosnu da zajedno sa sestrama obnavlja po drugi put porušene samostane i služi Gospodinu kao čvrsto njegovo oruđe ne prezajući ni pred kakvim naporom niti poslom.

Po povratku u Bosnu svoje poslanje koje joj je zajednica povjeravala vršila je u tek vraćenom samostanu sv. Josipa u Vitezu koji je bio u obnovi, potom u Kući Navještenja u Gromiljaku, u Domu sv. Josip za starije i nemoćne osobe u Vitezu i od 2014.g. kada su ju snage tjelesne počele pomalo napuštati dolazi i samostan sv. Josipa u Vitezu gdje molitvom i žrtvom nastavlja svoju misiju služenja sve do dana 1. lipnja 2024.g. kada ju je Gospodin pozvao k sebi.

U zadnjih pet godina svoju žrtvu ljubavi za Isusa prinosila je svjesno, strpljivo i bez znakova boli u bolesničkom krevetu. Dugo vremena nas je ležeći na svom bolesničkom krevetu susretala s osmjehom i vedrim pogledom i kojom lijepom riječi. U ruckama je prebirala zrnca krunice i molila s osmjehom na licu. Znale smo ju u šali pitati ‘Hoćemo li ići i Čardak’, uvijek je rekla ‘da’ i nasmiješila se. Vjerujem da nam se sa svojim blagim osmjehom i sada smiješi iz neba.

Iz bogate riznice života s. M. Ljiljane koji je nemoguće ovdje izreći, dopustite mi da nam prenesem njezinih još nekoliko misli koje je sama izrekla u jednom svom svjedočanstvu vjere koje je dala za Vjesnik Družbe u Godini vjere 2012.

Napisala je:

‘U Družbu me je privukao život sestara koje su molile i radile na Dolorozi u Čardaku. Sestre su zračile svetošću. Na tom putu pomogla mi je Božja milost i primjer časnih sestara.

Svjedočiti vjeru potrebno je u malim svakodnevnim obvezama.

U teškoćama života, Gospodin mi nije dao da mu okrenem leđa. Hvala mu!

Nedostaje molitva obitelji. Prije je se u svakoj obitelji čula molitva. Svi su molili klečeći. I sam sam gledala tatu kako umoran od rada na polju s nama klečeći moli.’

O teškim kušnjama u životu zapisala je:

‘1949.g., kada su vlasti oduzele sve naše samostane, a nas rastjerali u svijet, trebalo je vjere. Poglavari su nas poslali iz Sarajeva kući jer smo još bile mlade. Kad smo došle do Visokoga, avioni su počeli bombardirati vlak. Iz našeg kraja nas je bilo desetak. S nama su bili preč. Paradžik i vlč. Jozo Perić. Tjedan dana smo putovali od Sarajeva do Broda, a od Odžaka do Čardaka išlo se pješice. Bila su to teška vremena. Tati se, na putu od Sarajeva do Čardaka izgubio svaki trag. Nikada ga više nismo našli. Mama je ostala s nas šestero djece, ja sam bila najstarija.’

Opraštajući se u ime redovničke zajednice sestara Služavki Maloga Isusa od tijela drage nam majke Ljiljane, zahvaljujem Bogu za njezin život i sve dobro koje joj je darovao, a ona velikodušno ugradila u Svetu Crkvu, Družbu i sve kojima je bila poslana. Zahvaljujem njezinim roditeljima, braći i sestrama koje su je pratili na putu života i koje je ona za svoga života podupirala molitvom i nadom u Božju pomoć i prihvaćanje Božje volje na svim stranama svijeta na koje ih je život odnio.

Zahvaljujem svima koji su joj bili podrška i potpora u svim danima njezina života i svih službi koje je obavljala u Družbi i Provinciji.

Danas i ovdje s puno ljubavi i zahvalnosti želim reći jedan veliki hvala dragoj majki Ljiljani u ime svih sestara naše Provincije. Draga majka Ljiljana, dok se opraštamo od Vas ovdje u Stadlerovoj i Vašoj Dolorozi u Čardaku gdje je započeo vaš život i redovnički poziv zahvaljujem Vam za sve dobro koje ste darovali Svetoj Crkvi, našoj Družbi i Provinciji. Hvala za svu dobrotu i ljubav koju ste iskazali svakoj sestri, novakinji i kandidatici, svima kojima Vas je Gospodin slao.

Ispisali ste 75 godina Vašeg redovničkog života u dragoj Družbi. Bogu je sve znano što ste darovali za nju i njezinu karizmu. Hvala Vam za sva iznenađenja koja ste primali od Gospodina, za vašu hrabrost nad svakim strahom, vašu jakost nad svakom nemoći, vaš govor kad niste govorila riječima, već djelima.

I ja bih se najradije ovdje zaustavila, jer nedostaje nam riječi koje bih vam željele danas ovdje reći:

Ono što vam možemo obećati svaka u srcu – slijedit ćemo vaše načelo: ‘Biti oruđe u Božjim rukama’ u Kristovoj Crvki, Družbi i Provinciji.

U ime naše zajednice izražavam iskrenu sućut bratu Marku pokojne majke Ljiljane i njegovoj obitelji, rodbini, prijateljima, župniku vlč. Ivanu i župljanima župe Čardak.

Zahvaljujem Vama gosp. Župniče što možemo u svim prigodama biti i slaviti Isusa u ovoj dragoj nam crkvi Gospe Žalosne i što s nama molite i dijelite naš put služenja. Zahvaljujem Vama braćo svećenici na čelu s dekanom preč. Ilijom Orkićem koji ste na ovoj svetoj misi zadušnici molili za pokoj duše s. Ljiljane i došli na njezin ispraćaj na vječni počinak.

Zahvaljujem časnoj majci s. Mariji Banić i sestrama iz Vrhovne uprave na sestrinskom zajedništvu, kao i sestrama iz drugih Provincija koje ste u duhu sestrinstva i zahvalnosti s nama na ispraćaju Majke Ljiljane.

Zahvaljujem s. M. Emanueli Nikolić, vrhovnoj glavarici sestara Služavki Kristovih na iskazanoj ljubavi i dolasku na ispraćaj drage nam majke Ljiljane.

Veliku zahvalnost upućujem sestrama u samostanu sv. Josipa U Vitezu i svim sestrama u zajednici koje su već duži niz godina dan i noć bdjele uz majku Ljiljanu i pomagale joj u nošenju njezina križa bolesti i nemoći. Zahvaljujem i sestrama u Domu sv. Josip i medicinskom osoblju koje je bilo spremno uvijek pružiti stručnu pomoć i podršku u raznim trenutcima bolesti majke Ljiljane.

Veliki hvala i franjevačkoj zajednici u župi sv. Jurja u Vitezu na čelu sa župnikom fra Velimirom Bavrkom koji su svakodnevno jačali i liječili svetim sakramentima majku Ljiljanu. Kroz sve vrijeme nije ostala niti jedan dan bez svetih otajstva i duhovne hrane.

Bogu hvala za ovaj dan na koji nas je svojim svetim životom okupila s. M. Ljiljana Perković.

Svima vama, draga braćo i sestre koji ste došli na ispraćaj drage nam majke Ljiljane zahvaljujem od srca i njezinu dušu preporučam u vaše molitve.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!“

Nakon mise zadušnice povorka se uputila prema sestarskom groblju „Doloroza“, gdje je položeno tijelo s. M. Ljiljane Perković i gdje zajedno s ostalim našim pokojnim sestrama čeka uskrsnuće mrtvih.  (kta/s.m.p.p.)

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Susret animatora liturgijskog pjevanja Vrhbosanske nadbiskupije

Katoličke vijesti

Hodati s prašinom zalijepljenom za sandale

Katoličke vijesti

U Nikaragvi uhićena još dva svećenika

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti