Dok Crkva slavi blagdan posvete Lateranske bazilike u Rimu, Jenny Kraska iznosi svoje mišljenje o čitanju današnjeg evanđelja, koje govori o tome kako je Isus istjerao mjenjače novca iz Hrama.
Od Jenny Kraska
U nedjeljnom evanđelju vidimo Isusovu stranu koja može biti uznemirujuća: Njegov pravedni gnjev. On ulazi u Hram, prebivalište Božje, i nalazi ga svedenu na tržnicu. Sa revnošću za kuću Njegovog Oca koja gori u Njemu, On prevrće stolove, istjeruje mjenjače i izjavljuje: “Vodite ovo odavde i prestanite od kuće moga Oca praviti tržnicu.” (Ivan 2:16). Njegova nas strast šokira – ali nas također poziva da ispitamo vlastita srca i svijet koji smo izgradili oko sebe. Koje stolove u našim životima treba preurediti? Koji su prostori namijenjeni molitvi i miru postali pretrpani rastresenošću, pohlepom ili samozadovoljstvom?
Ova su pitanja posebno prikladna za blagdan posvete Lateranske bazilike; Katedralna crkva rimskog biskupa poziva nas na razmišljanje o tome što znači biti živi Božji hram. Lateranska bazilika stoji kao fizički znak Božjeg prebivališta među Njegovim narodom, vidljivi podsjetnik da je Crkva – i zgrada i Tijelo – namijenjeno da bude mjesto gdje nebo dodiruje zemlju. Ipak, pravi hram Božji nije od mramora i mozaika nego od živog kamenja – ti i ja. Kako nas podsjeća sveti Pavao, mi smo hram Božji i Duh njegov prebiva u nama (1 Kor 3,16). Kao što je Isus očistio Hram u Jeruzalemu, On želi očistiti i obnoviti hramove naših srca, kako bismo bili dostojna boravišta Njegove ljubavi.
Isusov gnjev u Hramu nije bio izljev povrijeđenog ponosa, već izraz božanske ljubavi prema onome što je sveto, čisto i istinito. Njegov žar nije bio destruktivan, već otkupiteljski. Bila je to pročišćavajuća vatra koja je trebala obnoviti ono što je bilo oskrnavljeno. U našem današnjem svijetu i mi se susrećemo s bezbrojnim oblicima oskvrnuća: istina je izvrnuta u manipulaciju, dostojanstvo ljudske osobe umanjeno, nasilje opravdano, a vjera tretirana kao roba. Neizvjesnosti i tjeskobe našeg doba – rat, polarizacija i krhkost mira – navode nas na očaj ili ravnodušnost. Ipak, Kristov nas žar poziva da se ne povučemo, nego da djelujemo – da branimo ono što je sveto, da ponovno izgradimo ono što je slomljeno i da očistimo vlastita srca kako bi ponovno bila pravi hram Njegove prisutnosti.
Pravedni gnjev, kad je ukorijenjen u ljubavi, nije grijeh. To je buđenje savjesti protiv nepravde. To je sveti nemir koji nas tjera da radimo za mir, da se zalažemo za ranjive i da se odupremo apatiji. Revnost za Božju kuću obuzima nas kada više ne možemo mirno stajati dok Njegova djeca pate. Poput Isusa, naš bijes mora biti discipliniran milosrđem, a naša revnost vođena vjerom.
Neka naša revnost za Božji dom gori istom pročišćujućom ljubavlju koja je oživjela Krista. I neka nas naš pravedni gnjev prema svemu što oskvrnjuje ljudsko dostojanstvo ne vodi u uništenje, nego u obnovu – u našim srcima, našoj Crkvi i našem svijetu.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
