Dok Crkva obilježava sedamnaestu nedjelju kroz godinu, Luka Grgur, OFM, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima, osvrćući se na temu: „Žrtva i pouzdanje u Boga“.
O. Luka Grgur, OFM *
Pretpostavljam da je čudo (ili točnije “znak”, kako ga definira evanđelist Ivan) o kojemu govori današnji evanđeoski odlomak jedna od najpoznatijih epizoda Isusova života i propovijedanja. U svojim bitnim značajkama poznatiji je kršćanima nego nekršćanima: svakako događaj nevjerojatnog umnažanja, ali i mnogo više od toga.
Okruženje koje nam je predstavljeno moglo bi biti okruženje bilo kojeg današnjeg festivala ili događaja, a dječak sa svojim lunch paketom poput izleta koje cijene mnoge obitelji. Međutim, ovaj spektakularni događaj postaje najbolji svih vremena.
Među prisutnima je i mali dječak. Dalekovidniji i razboritiji od drugih ljudi koji su slijedili Isusa. Pripremio se za dan izvan kuće. Sigurno je čuo za Isusa i, zaintrigiran, pita se što će se dogoditi. Spreman je čekati cijeli dan ako treba, jer ima dovoljno hrane da zadovolji svoje potrebe. Tijek njegova dana mijenja se pred njegovim očima. U trenutku potrebe, koji je zatekao gomilu nespremnu, zamoljen je da stavi svoj oskudni obrok hrane na raspolaganje kako bi ga podijelio s drugima. Iznenađujući zahtjev: “kome bi njegova ništavnost ikada mogla biti od koristi?” On će puno naučiti, kao i učenici i mnoštvo, jer u svemu tome Bog vlada. Kad je Isus zamolio Filipa da kupi malo kruha, to nije bilo zato što mu je učenik trebao pronaći rješenje problema prehrane tolikog broja ljudi. Jednostavno je htio iskušati Filipovu vjeru. Kao takvi, Bog nas ne treba da vršimo njegovu volju, ali nas poziva da sudjelujemo.
No, vratimo se našem dječačiću. Nije teško razumjeti njegove osjećaje u to vrijeme: vjerojatno je bio radostan i ponosan na pažnju učenika, na to što je mogao učiniti nešto za Isusa, ali, u isto vrijeme, sigurno se pitao kakva je razlika u njegovom malom prinosu. od pet kruhova i dvije ribe mogao zadovoljiti ogromno prisutno mnoštvo.
Nije teško zamisliti da je dječak možda oklijevao predati svoj oskudni obrok, na kraju krajeva, bio je tamo cijeli dan i želio je vidjeti neke znakove i čuda poput ostatka gomile, pa se možda želio držati za njegovu hranu.
Ovdje dolazi do izražaja povjerenje. Dovoljno je vjerovao, unatoč potrebi da se odrekne onoga što je imao za dobrobit drugih. Morao je vjerovati da će Bog resurse koje ima iskoristiti za bolju svrhu. “Uostalom, nije li istina da se Bog brine za sve naše potrebe onako kako najbolje zna?“, sigurno je pomislio. Stoga je, s entuzijastičnim i neproračunljivim entuzijazmom tipičnim za mlade ljude, riskirao sve i učinio divljenja vrijednu gestu lišavanja i velikodušnosti. Nije prije svega mislio na svoje osnovne potrebe i nije se zatvorio u sebično povlačenje u sebe: doživio je pravi čin vjere.
Dakle, veliko je bilo njegovo čuđenje ugledavši pred svojim očima hranu koja se nastavila razmnožavati i nikada je nije ponestalo. Njegova ništavnost u Isusovim rukama postaje obilna i cijenjena hrana: Isus može sve!
Ni dječak ni učenici nisu bili ti koji su hranili mnoštvo: i oni su bili među sudionicima, jednostavnim gostima, od kojih se tražilo da vjeruju Isusu i nauče da Bog ima kontrolu. Dječak, učenici i mnoštvo dobili su dar sudjelovanja, svatko polazeći od svog stanja i sa svojom vizijom, u ovom spektakularnom događaju. Hrane je bilo toliko da su svi bili zadovoljni. Bilo je dosta i više. Bog obiluje davanjem kada vidi da se uzdamo u njega, kada vidi da smo spremni žrtvovati ono što imamo za Njega, kada prepoznamo da je On taj koji vodi povijest.
I mi se možemo poistovjetiti s ovim dječakom; možemo naučiti da je Bog sposoban vrednovati ono što mu nudimo velikodušnim srcem punim ljubavi. Ono što nudimo u istinskoj ljubavi i istinskom sebedarju, Bog može upotrijebiti, umnožiti da pomogne i podrži druge na načine koje nismo mogli ni zamisliti. Zapitajmo se: jesmo li spremni predati Bogu ono malo što imamo? Jesmo li spremni podnijeti takvu žrtvu za dobro drugih, vjerujući da Bog ima širu i dublju viziju od naše? Nikada se ne bismo trebali obeshrabriti jer Bog obilno umnaža milost: žrtva i povjerenje s naše strane omogućuju nam da sudjelujemo u Njegovoj spasiteljskoj misiji za čovječanstvo.
Možda smo sličniji ovom dječaku od prije više od dvije tisuće godina nego što mislimo.
* Kustodija Svete zemlje
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
