Dok Crkva obilježava šestu nedjelju kroz godinu, vlč. Luka Grgur, OFM, iznosi svoja razmišljanja o dnevnim liturgijskim čitanjima pod temom: „Isusu dođe gubavac“.
Od Fr. Luke Gregory, ofm*
Kako težak mora biti život gubavca! Ne samo da se mora nositi s bolešću koja malo-pomalo proždire cijelo njegovo tijelo, nego mora trpjeti i odbacivanje, gađenje i otvorenu odbojnost drugih.
Gubavac se oduvijek instinktivno izbjegavao iz straha da se ne zarazi. U davna vremena gubavci su bili protjerivani, izolirani i smatrani donekle krivima za vlastitu nesreću. Bolest nije samo napala njihovo tijelo, već je bila uzrok predrasuda drugih. To je usmrtilo njihove društvene odnose i narušilo njihov odnos s kršćanskom zajednicom općenito.
Zbog toga je ozdravljenje od gube imalo oblik očišćenja i zapravo su svećenici Hrama morali potvrditi njihovo ozdravljenje.
Pokušajmo na trenutak razumjeti unutarnje stanje gubavca spomenutog u ovom Evanđelju: pred njim se nadvio avet skore i neizbježne smrti; u sebi je iskusio najveću bol: usamljenost, uskraćenost čak ni jednog prijateljskog ili ljubaznog pogleda drugih, sigurnost da ga nitko ne voli. U tom ponoru ljudskog očaja gubavac smogne hrabrosti i usuđuje se približiti Isusu, pada na koljena i moli ga: “Ako hoćeš, možeš me ozdraviti!”
On nema što izgubiti, preostaje mu samo jedna nada i zato s poniznošću vapi Onome jedinom koji mu može pomoći. Njegovo ga je stanje učinilo poniznim i istodobno mudrim: on bilježi svoje stanje, on zna da sam ne može učiniti ništa da se oslobodi ove fizičke i duhovne muke smrti i očaja. Čini se da on ponavlja zaziv drevnog psalmiste: “Iz dubine zavapih k tebi, Gospodine; Gospodine, usliši glas moj”.
I odmah se Isus, potaknut samilošću, umiješa. Najprije ga oslobađa od izolacije i usamljenosti: “Ispruži ruku i dotakne ga”.
Gest i riječ: i time čovjek odjednom opet postoji, svjestan je da opet postoji kao osoba, kakav dar nakon toliko godina! Postao je dragocjen u očima drugih, koji se prema njemu odnose nježno i suosjećajno. Vraćeno mu je dostojanstvo. S njim se razgovara s blagonaklonošću, a ne s prezirom.
Ovaj prvi temeljni dar također je praćen ozdravljenjem njegova tijela, bitnim uvjetom za ponovno primanje u društveni i vjerski život.
Za sinove svetog Franje Asiškog, slušanje ovog evanđeoskog izvještaja odmah ponovno budi odlučujuću značajku našeg poziva, proizašlog iz susreta našeg serafskog Oca s gubavcem:
“Jednog dana, dok je jahao nizinom koja leži u podnožju Asiza, naišao je na gubavca. Taj ga je neočekivani susret ispunio užasom. Ali, razmišljajući natrag o cilju savršenstva, da, zamišljenom u njegovom umu, i razmišljajući da, ako želi postati Kristov vitez, mora prije svega pobijediti samog sebe, sišao je s konja i potrčao u zagrljaj gubavcu i , dok je on ispružio ruku kao da prima milostinju, pružio mu nešto novca i poljubio ga” (FF 1034).
Poput gubavca, i mi moramo naučiti poniznost i mudrost vapaja Gospodinu, iz dubine sve naše samoće i tjeskobe, jer samo nas On može spasiti i privesti punini života.
Priznavanjem ovog prvog temeljnog dara tada možemo doživjeti iscjeljenje svojih tijela, a poput Isusa i Franje Asiškog, i mi moramo biti pažljivi kako bismo čuli vapaj naše brojne braće i sestara koji čekaju gestu blizine i ljubaznu riječ prema ponovno otkriti izgubljeno dostojanstvo i ponovno otvoriti radost koju donosi novi život u Isusu.
Ne mogu ne skrenuti pozornost na riječi pape Franje koji nam poručuje da „zagrlimo gubavce današnjice“, siromašne, potrebite, marginalizirane u društvu, izbjeglice, a u nedjelju sam ga čuo kako kaže na Radio Vatikanu: pruži ruku i budi im blizu, budi nježan, budi suosjećajan!
Tako dirljive i dirljive riječi. Međutim, riječi se moraju pretočiti u djela, pa jesmo li spremni pružiti ruku suvremenim gubavcima s takvom nježnošću i suosjećanjem?
* Kustodija Svete zemlje
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
