Biskup slovačke biskupije Spiš František Trstenský sudjelovao je u Dubrovniku na četvrtoj međunarodnoj ljetnoj školi „Practicing Resilience – Preparing for Recovery” (Vježbanje otpornosti – Priprema za oporavak) te je to bila prigoda za razgovor o Crkvi u Slovačkoj, njegovom biskupskom služenju toj Crkvi kao i o aktualnim pitanjima svjetske Crkve.
– Mons. Trstenský, Dikasterij za nauk vjere u Vatikanu ovih dana je izdao “nihil obstat” – što znači da nema zapreke za javno štovanje – za navodna ukazanja Gospe u jednom mjestu u Slovačkoj. Početkom devedestih godina prošlog stoljeća troje djece je tvrdilo da ima ukazanja Gospe na brdu Zvir, pokraj sela Litmanová. Jeste li posjetili osobno to mjesto, s obzirom da se nalazi u susjednoj biskupiji i koji su vaši dojmovi?
– Nisam još osobno posjetio to mjesto, ali mogu posvjedočiti da je jako poznato i popularno posebice među vjernicima grkokatolicima. Veoma je posjećeno i sve veći i veći broj ljudi tamo dolazi. To je bio jedan od razloga zašto su se vladike, biskupi bizantskog obreda – to mjesto je na području jedne od tri slovačke grkokatoličke biskupije – obratile Dikasteriju za nauk vjere. Ovakav odgovor je veoma važan jer će iznova ohrabriti ljude da tamo dolaze.
Imam mnogo prijatelja, vjernika koji posjećuju to mjesto i odlaze tamo moliti. To je mirno i tiho mjesto koje potiče na molitvu u tišini. Vjernici na tom mjestu stalno mogu pristupiti sakramentu pomirenja, što je veoma važno za ljude jer ne samo da dolaze moliti, nego se i pomiriti s Bogom i ljudima.
CRKVA PRIPADA KRISTU
– U Dubrovniku sudjelujete na međunarodnoj ljetnoj školi za studente „Practicing Resilience – Preparing for Recovery”. Studentima ste govorili, među ostalim, o sinodalnosti. Što su po vašem mišljenju glavne prepreka da Crkva postane uistinu sinodalna?
– Sinodalni način postoji od samog početka Crkve. U Djelima apostolskim je najbolje opisano kako se razumije sinodalnost. To je zajedništvo učenika koji žive u Jeruzalemu i donose odluke na način: „mi i Duh Sveti“. Potrebno je uočiti da ozračje sinodalnosti nije isto kao ozračje u parlamentu, nego je ovdje riječ o slušanje što nam Duh Sveti govori. To je papa Franjo želio za Crkvu danas.
Glavni problem je što smo mi zaboravili to apostolsko ponašanje da budemo zajednica i donosimo odluke zajedno osluškujući Duha Svetoga.
Jedna od prepreka sinodalnosti je i to što se laici trude da zamjene klerike, a klerici se pokušavaju ponašati kao laici. Volim ovu rečenicu: Za svećenika je važno da otvori vrata i službe laicima u područjima gdje oni mogu biti jako korisni i gdje mogu svoje darove i talente staviti u službu Crkve i društva, tako da svećenici mogu biti prisutni u onim područjima gdje ih nije moguće zamijeniti. To je izazovno i tu često radimo greške.
Svećenici primjerice rade aktivnosti koje su sasvim prikladne za laike poput bavljenja ekonomijom, pastoralnim aktivnostima vezanim uz obitelji i mlade, starije i sl. Pozvani smo vjernicima dati prostor da djeluju s ljubavlju i umnožavaju svoje talente. Zbog toga što svećenici sve to rade događa se da ih nema tamo gdje su potrebni, odnosno u služenju misa, navještaju evanđelja, ispovijedanju… Sinodalnost je način kako možemo uključiti sve ljude i da sve ima smisla u Crkvi.
Za sve članove Crkve važno je upamtiti sljedeće: Crkva pripada Kristu! Ne biskupu ili nekim grupama odabranih. Pozvani smo promišljati o tome što je Isusov plan za župu, zajednicu i sl., a ne što je moj plan. U Božjoj prisutnosti potrebno je pitati i osluškivati zajedno odgovore.
BISKUP AKTIVAN NA DRUŠTVENIM MREŽAMA
– Svećenik ste gotovo 30 godina, biskup nepune dvije. Znate puno o Bibliji, imate doktorsku titulu iz tog područja. Studirali ste je u Rimu, Jeruzalemu, Krakovu, boravili u Sjedinjenim Američkim Državama. Još kao svećenik snimali ste na internetu podcaste na tjednoj bazi o Bibliji. Snimate li ih još uvijek, kao biskup?
– Prvi podcast sam objavio za vrijeme pandemije. S vjernicima na župi u kojoj sam djelovao, promišljao sam kako biti blizu ljudima u tom vremenu jer se nismo mogli sastajati. Podcastom „Kairos“ sam želio pokazati svojim vjernicima da sam s njima, da možemo razmjenjivati ideje i osnaživati se u vjeri.
Nakon imenovanja biskupom nastavio sam s tim podcastom „Kairos“. Dodao sam tome i drugi podcast nazvan: „Riječ Božja među nama“. Bibličar sam i svake nedjelje snimam kratka tumačenja evanđelja u trajanju od sedam-osam minuta jer želim podijeliti ljepotu Svetog pisma posebice evanđelja s ljudima. Namjera mi je bila da nedjelja koja je dan Božji bude i dan za naš susret s Božjom riječi. Dijelim svoja znanja kako s vjernicima tako i s onima koji to nisu.
Nekad se jako teško organizirati zbog drugih obveza, ali se trudim održavati taj podcast kao i podcast „Karios“ na kojem dijelim i druga razmišljanja o učenju Crkve i Bibliji.
– Dojam je da ste dosta medijski aktivna osoba. Je li to normalno u vašoj Crkvi, jesu li i drugi biskupi neposredno medijski aktivni? Ili je to Vaša osobna karizma?
– Prije nekoliko godina, kao profesora Biblije na katoličkom sveučilištu, katolička televizija „Lux“ u Slovačkoj me pozvala da izlažem neke kateheze. To sam činio i to je bilo za televiziju.
Kad sam postao biskup, to je zanimljivo, mladi svećenici su mi došli i rekli mi da kao biskup moram otvoriti Facebook i Instagram. Nisam ih imao prije, nisam imao povjerenja i nisam osjećao da je to za mene. No, mladi svećenici su me uvjerili da je to dobro, osobito za mlade. Naučili su me kako sve napraviti. Poslušao sam ih. Ispalo je da je to vrlo dobra odluka.
Objavljujem svakodnevno ili svakih par dana razne sadržaje vezane za moju službu. Iznenađen sam koliki broj ljudi to prati, pa i dijeli. Uistinu sam iznenađen. Prilikom posjeta javnoj školi u koju sam bio pozvan, jedan učenik mi je rekao: „Ja nisam kršćanin, ne idem na mise, ali vas pratim na mrežama.“ To je bilo iznenađenje za mene. ‘Waw, pa to je vrsta evangelizacije’, shvatio sam.
Prošle godine prigodom posjeta naših biskupa ‘Ad limina apostolorum’ u Dikasteriju za evangelizaciju nam je rečeno, sjećam se, da su društvene mreže novi kontinent kojeg treba evangelizirati. Jer se ljudi tamo okupljaju, znamo da je to virtualno, ali su oni tamo. Pozvani smo na taj ‘kontinent’ donijeti Isusa.
Što se tiče drugih biskupa, primjećujem da nova generacija biskupa počinje nešto raditi na tom polju. Neki objavljuju povremeno. Odgovor zajednice je vrlo dobar. Svjesni smo opasnosti mreže. U Slovačkoj imamo poslovicu: vatra je dobar sluga, ali loš gospodar. Treba se služiti društvenim mrežama kao sredstvom, a ne da one budu krajnji cilj.
O PODJELAMA U SLOVAČKOM DRUŠTVU
– Možete li nas kratko upoznati sa Crkvom u Slovačkoj? Prema dostupnim podacima Crkva u Slovačkoj ima oko 63-70 posto katolika, imate svećeničkih i redovničkih zvanja. Kakva je situacija s vjernicima, dolaze li na mise? Jesu li aktivni u svojim župnim zajednicama? Ima li žive vjere?
– U usporedbi s devedesetim godinama prošlog stoljeća, nakon trideset godina primjećujemo opadanje broja vjernika za oko 20 posto. Ali opadanje nije tako strelovito čega smo se pribojavali, nego je postupno. Svjesni smo jakog utjecaja sekularizma, dobrog životnog standarda i sl. Ljudi su možda u poziciji da misle da ne trebaju religiju u svom životu.
Ali imamo i prekrasne primjere obnove kršćanskog života. Osobito kod mladih i obitelji. Primjerice imali smo prije par dana veliko hodočašće u Levoču, jedno naše svetište. Svake godine tamo dolaze desetine tisuća hodočasnika, oko pedeset tisuća. Organizatori kažu da ih je ove godine bilo više nego prošle, da se broj povećava. To je i rezultat obnove života naših župa kao i otvorenih vrata Crkve i razvijanja sinodalnog pristupa.
Gledajući svećenička i redovnička zvanja može se reći da se smanjuje osobito broj ženskih redovničkih zvanja. Što se tiče svećeničkih zvanja, stanje nije tako loše.
Treba znati da biti svećenik nije rezultat nekog marketinga. Bog zove, ne biskup, ne roditelji. Odgovor ovisi o osobi.
U šali kažem, kada mi spominju kako broj svećeničkih zvanja opada, da je možda jedne godine dovoljno dvoje svećenika, uz to da je jedan sv. Ivan Vianney, a drugi sv. Franjo Asiški. Nije važan velik broj zvanja, nego kvaliteta. Trebamo dobre i svete svećenike, a ne samo veliki broj svećenika.
– Dijelimo slično povijesno nasljeđe komunizma. Je li društvo u Slovačkoj još uvijek podijeljeno oko tumačenja teške prošlosti? Imate li povijesni konsenzus o svim tim događajima?
– Točno je, još uvijek smo podijeljeni. Možda nam treba još vremena. Podijeljeni smo oko pitanja Drugog svjetskog rata i tu nije laka situacija jer je predsjednik države bio svećenik. Također smo podijeljeni oko komunističkog perioda za koje jedni kažu da nije bio loš. Nije bilo slobode religije, ali su druge stvari poput socijalnih, bile dobre.
Tu je i pitanje mladih generacija. Broj starijih je sve manji, a mladi ništa ne znaju o svemu tome. Ne zanima ih čak, kad ih pitam, ni Baršunasta revolucija kada je došlo do pada komunizma. S jedne strane je to dobro, no s druge nije jer trebaju čuvati memoriju da se ne bi ponavljale iste pogreške.
Jedini način izlaska iz takve situacije podijeljenosti je tražiti istinu, a to je osobito zadatak povjesničara da naprave svoj dio posla. Također nije dobro promatrati prošlost iz naše perspektive. Mi nismo tada živjeli. Treba u obzir uzimati to vrijeme, uvjete, situacije i onda pravedno procjenjivati.
– Postoje li neke podjele u samoj Crkvi, među vjernicima, u smislu onih koji imaju konzervativnija ili liberalnija stajalište u pitanjima vjere i morala?
– U biskupskoj konferenciji smo vrlo ujedinjeni u nauku Crkve. Za slovački narod je vrlo karakteristično da je odan Svetoj Stolici bez obzira je li papa Benedikt, Franjo ili Lav, jednostavno postoji ta vjernost Vatikanu.
S vremena na vrijeme pojave se neki konzervativni krugovi koji plaču za prošlošću, ali ih je u Slovačkoj jako malo. U mojoj biskupiji, primjerice, nema vjernika koji traže tridentsku misu i nema potrebe da se organizira pastoralna briga o tome. S druge strane, mnogo je vjernika, ne svećenici i biskupi, privučeno liberalnim pogledom na svijet pod utjecajem medija i oni žele promjene u Crkvi. Pogotovo mladi ljudi. No, mladi su također otvoreni za prihvaćanje objašnjenja, ali samo ako su ona autentična, ako su dio života osobe koja o tome govori, a ne da su naučena iz knjige.
VJERU JE MOGUĆE ŽIVJETI I U TEŠKIM VREMENIMA
– Vjerujem da su vam poznate istaknute crkvene osobe u vrijeme komunizma u drugim državama poput kardinala bl. Alojzija Stepinca u Hrvatskoj ili kardinala bl. Stefana Wyszyńskog u Poljskoj ili sluge Božjega kardinala Józsefa Mindszentskog u Mađarskoj. Ima li u vašoj Crkvi takvih primjera iz nedavne prošlosti?
Da, imali smo sličnu povijest i imamo mučenike iz vremena komunizma u Slovačkoj. Za slugu Božjeg biskup Jána Vojtaššáka postupak za beatifikaciju pokrenut je prije dva desetljeća. Njegova situacija je djelomično slična situaciji kardinala Stepinca. Bio je biskup za vrijeme Drugog svjetskog rata, pa su ga komunističke vlasti optužila za kolaboraciju. Osuđen je i u zatvoru je proveo dugi niz godina trpeći razna zlostavljanja. Bojali su se da će umrijeti u zatvoru, pa su ga da pustili da umre na slobodi. Među takvim primjerima su i bl. Tituš Zeman, koji je pomagao drugima da pobjegnu u zapadne zemlje, što je činila i redovnica bl. s. Zdenka Schelingova. Bogoslov bl. Ján Havlík koji je također umro od posljedica zatvaranja, beatificiran je prošle godine.
Imamo prekrasne primjere osoba koje trebamo pamtiti i koje su živi primjer da je moguće živjeti vjeru i u teškim vremenima. Nije to samo pitanje demokracije i slobode. Postoje ljudi koji su spremni živjeti vrijednosti evanđelja i onda kada je teško.
– Vaša Biskupska konferencija je prošle godine objavila izvješće o zlostavljanjima maloljetnika od strane crkvenih osoba. Rezultat je to šestogodišnjeg rada Povjerenstva za zaštitu maloljetnika. Obuhvaćen je period od devedesetih godina prošlog stoljeća do 2022. godine. Kako ste se kao Crkva s tim suočili? Kako su vjernici to prihvatili?
Smatram da je to važna komisija i da je veoma važno da je ustanovljena, ne samo kao znak da Crkva ne skriva stvari, nego i da je Crkva spremna u istini i poniznosti suočiti se sa stvarnošću koja se dogodila. Kada je objavljeno to prvo izvješće bilo je jako puno zanimanja medija i javnosti. Sada izvješće objavljujemo svake godine, ali više to ne privlači toliku pozornost kao tada.
Za Crkvu je važno da je ona očišćena i u istini, otvorena također za ovu stvarnost koja ne samo da šteti slici Crkve u društvu nego, iznad svega, čini štetu samoj Crkvi, samom Isusu. Kako je rekao papa Franjo, Isus je glava, mi smo tijelo, pa nanošenjem štete nekom dijelu tijela, pati sam Krist.
Sve biskupije u našoj zemlji obvezne su svake godine podnositi izvješće Povjerenstvu. Bogu hvala kod nas nema tako brojnih slučajeva zlostavljanja kao u Njemačkoj ili Irskoj, ali nije dobro niti da ima jedno. Suočavamo se i s time da nije riječ o zlostavljanjima koja su se davno dogodila, nego i da se to događa s mladim svećenicima. Zato se usmjeravamo na kvalitetan odgoj budućih svećenika i njihovu dobru pripravu za svećeničku službu.
SLOVAČKE DRVENE CRKVE
– Dubrovnik kao i naša Festa sv. Vlaha nalaze se pod zaštitom UNESCO-a. Slovačka je poznata po povijesnim drvenim crkvama koje su također zaštićene. Ima li takvih crkvi na području Vaše biskupije?
Mnogo je takvih crkvi u istočnom dijelu Slovačke, gdje većinom žive grkokatolici. Prekrasne su, obično malene. Što se tiče izbora materijala, treba znati da je drvo u tim planinskim krajevima bilo jeftino pa su zbog toga crkve bile od njega građene. Kasnije, kada su si ljudi to mogli priuštiti, crkve su ponovno građene u kamenu i čvršćem materijalu.
Moja biskupija će sljedeće godine slaviti 250 godina od utemeljenja i od vremena utemeljenja dobili smo priliku bolje se razvijati i biti bliži ljudima. Tako da su u 18. i 19. stoljeća mnoge drvene crkve zamijenjene kamenim kako bi bile dugotrajnije. U mjestu gdje sam rođen, Tvrdošin, postoji jedna takva prekrasna drvena crkva iz 16. stoljeća pod zaštitom UNESCO-a.
– Želite li uputiti neku poruku našim čitateljima?
– Pri put sam u Dubrovniku, treći put u Hrvatskoj jer sam već dva puta dolazio u Zagreb kao ravnatelj Katoličkog sveučilišta.
Primijetio sam da uistinu cijenite svoju kulturu, povijest, narod i vjeru. Vidio sam to i na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara i u razgovorima s biskupom i drugim osobama. Držite do svoje prošlosti, povijesti, jezika, kulture i vjere. Želim vas ohrabriti da to nastavite činiti.
Imamo slične prošlosti i tradicije. Hrvatska i Slovačka su male zemlje u usporedbi s drugim velikim zemljama Europe. Ali postoje stvari na koje možemo biti ponosni. Među njima je i naša vjera koja nam je pomogla u prošlosti sačuvati naše vrijednosti obitelji, zajednice, prijateljstva koje su jako važne i za budućnost naših društava.
Razgovarala: Angelina Tadić
